Rano je jutro, ponedjeljak i zima. U svakom običnom gradu već bih bio okružen stotinama ljudi, automobila i zvukova. Ili bih slušao tramvaje kako režu posljednje trenutke sna. Vjerojatno bih se namrštio i poželio otići na pusti otok.
I evo, ponedjeljak je, zora i zima, otok je Pag, ustajem iz topla kreveta, odijevam se pred gospom i svecima koji me blagonaklono promatraju s tirkizno plavih zidova sobe, koja je ista kao soba moje none i svih drugih otočkih nona koje znam, spuštam se škriputavim drvenim stubama u hladnu kužinu, osvrćem se i već sam vani, izgubljen u labirintu pravilnih uskih ulica. Pokušavam hodati lagano, nečujno, da ne poremetim vlažni mir kojim odiše otok, siguran sam da ću kad izbijem na trg ili na rivu biti odjednom uključen u žamor. Ali ta slika je kao iz nekoga nestvarna svijeta: postajem svjestan da sam jedino živo biće na trgu, tog ponedjeljka u sedam, jedini šetač po izbrušenoj bijeloj rivi, Pale koji se nekom greškom izgubio u napuštenu gradu.
Čarolija traje kratko, ubrzo pogađam nekad kultni kafić Zec, i tu se sastajem s Damirom i njegovim prijateljima, koji će nam omogućiti da vidimo i kušamo znamenita paškog janjca. Gospodin Ante Pernar, sadašnji direktor i većinski vlasnik Paške sirane, zamolio je barba Joška da nas svojim drvenim brodom prebaci iz Mandre na otočić Škrdu, gdje je na slobodnoj ispaši oko 250 ovaca.
Po oštru kamenju penjemo se na vrh otoka ne bismo li pronašli koje veće stado. Vidimo ih nekoliko rasutih na raznim stranama, ali kad im se pokušamo približiti, nestaju u makiji. Odlučujemo se za jedno i tjeramo ih prema punti, nadajući se da ćemo ih stjerati na kamenje. Kad bi znale da nam je samo do slikanja, možda ne bi bile ovako plahe, kažem. Barba Joško se smije i gleda me ispod oka. Probijamo se kroz makiju puteljcima koji su ovce same načinile po svojim rutama u potrazi za hranom, dolazimo do rta nakon sat vremena, izmučeni i umorni, prevareni od stada. Ulov je mršav, nekoliko fotki. Ali znamo da je za dva sata na otoku to više nego dovoljno.
Barba Joško nas vozi natrag, na Pag, koji nam se sada čini kao kontinent. Spremamo naše okularno oružje u prtljažnik i jurimo prema gradu Pagu, gdje nas u prostranoj konobi napravljenoj samo za gušte odabranih dočekuje desetak poznavatelja dobre hrane.
Za dobrodošlicu nudi se rakija od koromača, vrlo slična aniseti, uz komentar da je ona srednjodalmatinska ipak bolja. Ne očekujem takva priznanja, nisu tipična za otočane. Ali i svi otočani su posebni. Posebno kad je riječ o spizi.
Glavnu riječ u kužini ima Roko. Ovaj put mladu je janjetinu spremio na nekoliko načina, kako su je spremali Pažani od davnina. Po tko zna koji put ponovno smo se uvjerili da su recepti nastali iz siromaštva vrhunac čistoće okusa, za što je, jasno, preduvjet kvalitetna namirnica.
Začudio sam se kad sam u loncu u kojem se kuhala janjetina na lešo opazio svinjsku koljenicu. Roko se ispričavao jer za ovu priliku nije uspio dobaviti plećku, koja bi trebala pošati okus juhi. Objašnjava mi da je riječ o janjetini staroj do 25 dana koja u sebi još nema dovoljno masnoće, jer je beštija još na mlijeku. Moje nepovjerenje topi se već sa prvom žlicom juhe u kojoj su dodane riži, što je također neobično za ovu vrstu jela.
Drugo je jelo od iznutrice, nešto između dolcegarbo i gulaša, muški začinjeno, kako kaže. A kao prilog opet iznenađenje: pulenta skuhana u juhi od dropčića! Jedan je od starih recepata i krv pomiješana sa solju, dinstana s kapulom, što ovaj put, nažalost, nećemo kušati. Ali zato na stol dolazi lešo dropčić s krupnim komadima povrća i opet sa suhim svinjskim mesom. Kao prilog tom jelu također izvrsno odgovara pulenta.
Iznoseći na stol u pećnici ispečenu polovicu mladog janjeta s krumpirima, Roko nam priča kao je neki njegov rođak iz Australije, prigodom posjeta rodnoj grudi, poželio počastiti prijatelje i rođake s nekoliko pečenih janjaca. Došao je u kužinu sa dvije kese pune povrća i začina, ja ga pitam šta će mu to, oli misli kuvat juhu, a on će meni da je to za po pečenome. Ja mu lipo vratim te kese u ruke, neka ih odnese u Australiju, jer dok sam ja živ na pečenu janjetinu stavljat će se samo sol!
Zamišljam koje bi to povrće ili začin mogli poboljšati ovaj okus, i ne treba mi puno, već nakon nekoliko zalogaja posramljen sam što sam se uopće upustio u takva razmišljanja, gledam Roka i njegove prijatelje kako slasno jedu ono što je nama svakim danom sve dalje.
Opuštamo se i uživamo u njihovim pričama o otoku i ljudima, svatko ima ispričati neki šaljivi događaj koji se dogodio nekomu od sudionika. U smijehu sudjeluju i oni o kojima se priča, ljutnja se ostavlja onima koji se ne znaju prilagoditi. Zbijeni oko velikoga komina, nadimljeni i siti, potpuno predani trenutku, svjedočimo vremenu prošlom i ljudima koji ga otimaju od zaborava.
Kasno u noći, kao nakon dobre Platonove gozbe, palimo motore našeg svemirskog vozila, pozdravljamo se s domaćinima i obećajemo da ovo nije posljednji put, sjedamo i jurimo prema Zagrebu. Šutimo. Nema se što mnogo reći o jednostavnim stvarima. Možda se malo sramiti što se rijetko sudaramo s njima. Stajemo na pumpi i naručujemo kave. Pogled mi se zaustavlja na frižideru s lijepo upakiranim sendvičima.
Jesam li gladan?
