Salata od hobotnice sa slanutkom, marinirana sabljarka s grožđicama i pinjolima, tripice od hobotnice s njokima od ružmarina, kunac s lećom i njokima, trogirska juha od cvjetače s vlaškim lukom, ovčjim sirom i pancetom, morski pas s jarim grahom i domaćim makarunima… dočekuje vas u konobi Trs.
Tomislav Ugrina i njegova žena Sonja vlasnici su konobe Trs, koja je prije pet godina otvorena u palači nedaleko trogirske pjace i katedrale. U napadu Mlečana na Trogir 1256. iz katapulta je ispaljena velika kamena kugla promjera pola metra, koja se zabila između te i susjedne palače Andreis. Postoji i danas.
Iako je koncept ponude otpočetka bio ovakav, dok nam se prije godinu dana nije pridružio naš chef Dragan Grbić, nismo to uspjeli ostvariti, govori nam Tomislav. Dotad smo bili kao svi ostali. Razgovarao sam s Draganom jer sam silno želio promjenu. Otkad smo to ostvarili, zapaža se razlika u odzivu publike. Gosti su oduševljeni i redovito govore da smo osvježenje za Trogir. Imamo dosta tradicionalnih jela s modernim štihom, a posebnu pozornost posvećujemo prezentaciji jela. Ponosni smo da smo postali novo važno odredište na planu grada Trogira, da smo dali nešto novo i da je to prepoznato.
Obiteljski smo restoran. Supruga i ja radimo. Dragan je naš rođak, a namirnice poput leće, slanutka, krumpira, blitve i dr. nabavljamo iz sela Trogirske zagore, iz OPG-a mog oca Mije. Rabimo naše domaće ulje i naše vino babić.
Zaposleno je devetero ljudi, a otvoreni smo cijelu godinu izuzev siječnja, kada odemo na zasluženi godišnji odmor. Radimo najdulje u gradu, ostali budu zatvoreni i pola godine. Vjerovao sam u ovo i sad mogu samo reći da se isplatilo.
Posveta gradu
Chef Dragan Grbić ima 33 godine i petnaestak godina radnog iskustva. Počeo je u Trogiru u lokalnom restoranu, zatim, u poratno vrijeme, pet godina radio je za NATO, poslije otišao na kruzer u Ameriku, putovao brodom po Jadranu… Tu je s vremenom, otkrivajući otoke i u komunikaciji s mještanima, mnogo toga naučio o hrvatskoj tradicionalnoj kuhinji, posebno otočnoj, koja tada baš i nije bila poznata izvan otoka.
Počeo sam zapisivati recepte od ljudi koje sam upoznao u godinama plovidbe. Čak sam neke recepte spasio od zaborava, poput gjere provele (poseban recept za gire s Mljeta, koji se priprema u studenom; isti dan istuku ih /salmaštraju/, kratko dime i peku). Jednostavan, pučki recept koji govori mnogo toga o tradiciji koja polako zamire. Jako je važno sačuvati našu tradiciju, pa i u obliku gastronomske ponude. Tada se rodila ideja da napišem kuharicu, koju sam, pod naslovom Teatar u pjatu, završio nakon tri godine. Predgovor je napisao Veljko Barbieri. Ponosan sam na tu knjigu jer je bila pravo istraživanje dalmatinske kuhinje. Time sam zaokružio fazu svoga kuharskog sazrijevanja. Nakon toga radio sam u restoranu Terramarique u Hvaru, Peoples u Zagrebu, u hotelu Osejava u Makarskoj, Passarola u Hvaru i sad radim, dijelom vremena, na jahti Navilux.
Tome i ja smo rođaci i tako se rodila ta ideja da napravimo mali gastronomski hram u gradu koji je vrijedna povijesna jezgra. Mislimo da Trogir, kao UNESCO-ov grad, zaslužuje malo gastronomsko utočište, dostojno ovoga grada. Ideja je zajednička. Budući da sam i sam Trogiranin i cijeli život živim ovdje, htio sam, uz pisani trag, ostaviti i živi trag koji će dati polet ostalim restoranima da se odvaže upotpuniti gastronomsku ponudu grada.
Što mislite, zašto ljudi ostaju unutar dosadne standardne ponude?
Najčešće je problem nedovoljna edukacija. U našim ugostiteljskim školama ne postoji ni dovoljno entuzijazma učitelja, a još manje državnih sredstava, da bi se djeca usmjerila na pravi put. Velika je i nezainteresiranost ugostitelja, koji bi ponekad trebali saslušati osoblje koje radi za njih. Osoblje posjeduje veće iskustvo u važnom segmentu poslovanja, koje može unaprijediti cjelokupno poslovanje. To je mali začarani krug neznanja, ljudske taštine i navike koji ne dopušta gastronomiji da se razvija u pravom smjeru.
Osnova su svih svjetskih gastronomija lokalna jela i namirnice te njihova nadgradnja, koja nedostaje u cijeloj Hrvatskoj, a posebno u Dalmaciji. Začuđuje nedostatak ambicija u interpretaciji tradicionalnih jela na suvremeni način. Vi ste ušli u potpuno otvoreno područje, koje naprosto nitko ne želi.
U svim gradovima na svijetu najbolje prolaze tradicionalni restorani. Tradicija nikad ne umire. Fusion ili moderne inačice kuhinje kratka su daha i treba mnogo vremena da pojedini recept iz određenog razdoblja takve gastronomije zaživi na svjetskoj razini. Mi imamo veliko bogatstvo dalmatinske kuhinje, koje samo treba osuvremeniti i prezentirati na moderan način kako bi bilo prihvatljivo svakom gostu. Gost ne traži jelo koje može pojesti u Londonu, Parizu ili New Yorku, već želi pojesti nešto odavde. Gost to cijeni i vraća se.
Spoj namirnica koji imate jedinstven je u ovoj sredini. Imate veliku sreću da ste i administrativno-papirnato zaokružili cijelu priču, što je danas veliki problem. Kako dalje?
Da, mi smo spojili trogirsko zaleđe i more. Kako mi nabavljamo namirnice iz OPG-a, imamo čiste papire. Meso je iz domaćeg uzgoja i nabavlja se od lokalnog mesara. Riba je od naših ribara, uredno nabavljena, s računom. Većina ugostitelja prisiljena je nabavljati kvalitetnu robu na crno. To dovodi do toga da se uništava proizvodnja na malo.
Odaziv je odličan, reakcije su sjajne. Ipak moramo zadržati i komercijalnu komponentu da bismo opstali. Uvijek treba mali povjetarac, a mi smo upravo to u ovome gradu. Svake godine osvježit ćemo jelovnik. Pratimo svjetske gastronomske trendove, no ne želimo zapostaviti tradicionalnu kuhinju.
Na zimu ćemo još više putovati po zaleđu. Pokušat ćemo maksimalno iskoristiti kapacitete dalmatinskog zaleđa. Idemo i dalje, prema Sinju, sve do Vrgorca. Pokušat ćemo pronaći izvrsne proizvođače koji nude najbolje proizvode koje želimo uvrstiti na jelovnik. Želimo napraviti korak dalje i omogućiti našim gostima koji nemaju prilike posjetiti ta mjesta u zaleđu da kušaju njihove proizvode.
Možemo dakle očekivati i dva menija: tradicionalni i avangardniji, na osnovi domaćih namirnica?
Tomu i naginjemo. Zasad smo pokušali ispitati kako će reagirati gosti. Postoji nekoliko jela koja su malo avangardnija. Gosti odlično reagiraju, ponajprije stranci. Domaćim gostima to je nemoguća misija jer jednostavno nemaju kulture izlaženja u restorane. Uglavnom ostaje na tome da se sve uspoređuje s maminom ili bakinom kuhinjom.
Tekuća pitanja
Dragan nam ponosno (s razlogom) nudi kućno vino babić i maslinovo ulje (oboje iz OPG-a). Vinska karta je kratka i sva su vina hrvatska osim jednoga talijanskog, kaže.
Kako se pročulo za vaš novi jelovnik?
Zasad se uopće nismo reklamirali, pa osim usmene preporuke gostiju možemo spomenuti TripAdvisor, gdje smo dobili dobre komentare. Sa šesnaestoga došli smo na drugo mjesto (ispred nas je pizzeria). TripAdvisor je za strance jako važan i na temelju njega često rezerviraju. Mi smo u srpnju i kolovozu bili rezervirani svaku večer. Uvrstili su nas u vodič Lonely Planet. Francuski Petit Futé također nas želi uvrstiti u knjigu.
Unatoč starom trsu koji vas štiti od sunca u prelijepom dvoru stare trogirske palače, po objedu, gastronomskom doživljaju, pomislit ćete da ime konobe ipak dolazi od glagola trsiti se…
