Ima u Astarei uokvireni jelovnik koji je tu od prvog dana. Stoji s lijeve strane od ulaza u kuhinju i, unatoč činjenici da je tu od 1980, on vam, i u današnjoj Astarei, pri izboru jela može poslužiti kao odličan orijentir. Dobro, onda su bila neka druga vremena pa ste mogli naručiti i prstace na buzaru, za čiji je kilogram, kako piše, trebalo izdvojiti 80.000 tadašnjih dinara, a danas nema ni dinara ni prstaca. Ali kad izuzmete prstace i dinare, jelovnik je i danas aktualan: bakalar na bijelo – kao svakodnevna ponuda, kapesante na žaru, škampi, kvalitetna riba, jastog, tagliatelle s rakovicom, crni rižoto… sve dobrota do dobrote, premda u istarskoj konobi, koja nije smještena nad samim morem, ovakva, znatna zastupljenost jela iz mora i danas može djelovati, u najmanju ruku, nesvakidašnje, a pretpostaviti si možete kako je ta ponuda tek djelovala prije 32 godine u Brtonigli, u kojoj su, tada, sve mjesne gostionice, ali i one desetak kilometra uokolo, podgrijavale kupus i pekle kobasice. Da čudo bude veće, istaknuti valja da je Astarea, svih ovih godina, zadržala svoju gastronomsku dosljednost unatoč činjenici da je, u međuvremenu, promijenila i vlasnika, a svaki onaj tko u restoranima nije baš od jučer vrlo dobro zna da promjena restoranskih vlasnika često može završiti dramatično. U Astarei nije bilo tako. Dvoje – podrijetlom, zvanjem, pa ako hoćete i vanjštinom sasvim različitih ljudi, tvorci su jedne jedinstvene istarske priče pod, opet, nesvakidašnjim imenom za Istru: Astarea.
Capitano
Sve je počelo sparnoga ljetnog dana, davne 1980, kad je gospar Pero gostima u Brtonigli uz glavnu cestu na putu od Buja prema Novigradu otvorio vrata svoje Astaree. Gospar Pero bijaše, zapravo, Pero Orepić, pomorac, kapetan duge plovidbe, Dubrovčanin koji se zaljubio pa oženio Istrankom, doselio u Brtoniglu, sazidao velebnu obiteljsku kuću čiji je prvi kat pretvorio u konobu, nadjenuvši joj ime Astarea, prema povijesnom imenu koje je označavalo najstariji kopneni teritorij Dubrovačke Republike. Astarea je od samih početaka, po svemu, odudarala od standardnoga poimanja istarske konobe: bez šanka, s blagovaonicom opremljenom poput otkačeno-raskošnog brodskog salona; sa zidovima punim starinskih pomorskih pomagala, karata, alata, mjedenih zvona, pojasa za spašavanje…., a terasa – s ucrtanom ružom vjetrova – kao paluba s koje se u daljini nazire more. U takvu, nautičkom, ambijentu, gospar Pero dočekivao bi goste preplanula lica sa zdravim i vedrim osmijehom u obveznoj plavo-bijeloj mornarskoj majici na kojoj je, ušivenim zlatnim nitima, bilo ispisano ime koje je sad lako pogoditi. Talijanski gosti, koji su u to doba bili najveći obožavatelji Astaree, listom su gosparu Peri tepali Capitano, jer kako bi se drukčije mogao zvati čovjek koji je oplovio sva svjetska mora, stekao brojna iskustva, a sad je eto tu pred njima, ne bi li ih očarao i svojom kuhinjom. Capitano nije ljubio štednjak osim ako u pitanju nije bio crni rižoto, za što je bio svjetski prvak. Koliko se sjećam, u kuhinju bi odlazio po blitvu i lešo krumpir, po kakvu salatu ili prilog, a za sve ostalo koristio se ognjištem, velikim prostranim ognjištem u kutu, na kojem su uvijek u pogonu bile najmanje dvije gradele (jedna za ribe i druga za školjke i škampe) te barem jedna čripnja iliti peka (podrazumijeva se: napunjena ribom). Čripnja, puna mirisna krumpira, začinskog bilja, plemenite ribe, škampa i školjaka, doista je bila spektakl za sva osjetila. Gosti su istinski uživali u Capitanovoj izvornoj, autentičnoj i uzbudljivoj kuhinji, uživali su u toplom i lijepom ambijentu, uživali su u društvu zanimljivog i šarmantnog vlasnika, ali, kako vrijeme prolazi, sve mi se nekako čini da je gospar Pero, hedonist kakav je već bio, sve to izmislio i realizirao kako bi, zapravo, on najviše uživao. I neka je!
Nino
Petnaest godina od otvaranja, gospar Pero odlazi iz Brtonigle, prodaje obiteljsku kuću, a s njom i Astareu. Novi su vlasnici supružnici Alma i Anton Kernjus, oboje kuhari, odlični kuhari iz porečke Riviere. Na startu, entuzijazma i želje za dokazivanjem ne nedostaje; iskustva u privatnom ugostiteljstvu mrvicu ipak – da! Bilo je i nesnalaženja u izboru pravoga smjera, a osim toga polovicom devedesetih godina prošloga stoljeća nisu bila baš najsretnija financijska vremena. No početna lutanja nisu dugo trajala. Vjera u ono što su započeli, cjelodnevna predanost poslu, vrhunske i uvijek svježe namirnice, iskreno kuhanje; sve garnirano neformalnom i opuštenom atmosferom moralo je uroditi plodom: polako su se počeli vraćati stari, Capitanovi, gosti, ali počeli su dolaziti i brojni novi, Astareini ljubitelji su sve brojniji. Trade mark je ostao isti: vatra, žar, pepeo, dim, gradele, čripnja… Da, sada se pod čripnjom zna naći i teleća koljenica ili kozlić u proljeće, čak i štrudel (savijača) od jabuka; na gradele se baci i koja fiorentina, odležani biftek, ramstek, zašto ne? Crni rižoto ima i dalje bezvremenski status, kao i bakalar na bijelo, kapesante na žaru, škampi, kvalitetna riba, jastog, tagliatelle s rakovicom… sve ono što je bilo zapisano u onom uokvirenom jelovniku iz 1980. Tradicija je nastavljena i s vlasnikom, odnosno njegovim odnosom spram gostiju. Anton Kernjus postao je za prijatelje jednostavno Nino, sve se više i govori: Idemo kod Nina u Brtoniglu! ili Sinoć smo se odlično proveli kod Nina u Brtonigli! A radišni Nino već ujutro napravi stotinjak kilometra kako bi nabavio najbolju robu, da bi već oko podneva na ulazu dočekao prve goste i prepričao im što je danas najbolje (jer u Astarei, barem mi se tako čini, osim onoga povijesnog jelovnika drugog i nema). Nakon što smjesti goste, Nino će na ognjištu zagrijati i popeći malo kruha (maslinovo ulje uvijek je na stolu), skoknuti do kuhinje, podijeliti zadatke i uzeti što mu treba, a onda se vratiti ognjištu kako bi zgotovio glavno jelo. U njihovoj podjeli rada supruzi Almi pripada uloga kuharice, ali kako bi ona propustila sve te silne ljude koji dolaze u Astareu? Ali nije da samo Alma voli goste – gosti vole i Almu! Točno se znaju grupice koje traže da im upravo Alma pripremi nešto na ognjištu, poput 24 kapesante za njih četvero, proteklog utorka na primjer. Nina, u to vrijeme, pošalju u kuhinju da im skuha crni rižoto.
Upravo interakcija gostiju i vlasnika danas mi se čini najvrednijim u Astarei. Naravno, ukoliko nije zadovoljen osnovni kriterij, a to je kvalitetna kuhinja, izlišno je govoriti o bilo kakvim dobrim vibracijama u restoranu ili konobi. Ali, kad se odličnoj hrani pridoda još i topla, domaćinska i opuštena atmosfera, dobri ljudi, vatra, prikladna glazba… tada, premda su vremena suluda, ni sreća se ne čini tako dalekom!
