Prema mitologiji božica Iris, kao glasnica bogova, dugom je šarala s visina prenoseći tako poruke na Zemlju. Tamo gdje bi duga dotaknula tlo izrastao je istoimeni cvijet, svaki put druge boje i mirisa, zbog kojih možda jedna druga nositeljica istog imena toliko voli začine.
Bez obzira što se u stanu Iris Radetić toga dana još nije kuhalo, dobra se hrana osjećala u svakom kutku. I teško je ustvrditi krije li se razlog u prostoru obasjanu svjetlom, velikom stolu za blagovanje, hladnjaku čija su vrata oblijepljena mnoštvom poruka, raznim začinima što uredno poslagani zauzimaju gotovo svaki centimetar kuhinjskih polica, brojnim kuharicama što se gurkaju u polici s knjigama, fotografijama prijatelja, sitnicama iz raznih dijelova svijeta, zamjetnom nedostatku televizora ili, naprosto, neki stanovi već na prvi pogled odaju da udomljuju ljubitelja hrane. Uostalom, nije proslavljeni irski pisac George Bernard Shaw bez razloga ustvrdio kako nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani. E, upravo takvom ljubavlju odiše prostor profesorice španjolskog i talijanskog što je svoju drugu domovinu pronašla u dalekoj Indiji.
No, priča počinje mnogo ranije, kada je kao djevojčica s roditeljima živjela u Italiji. Uz sklonost prema jezicima otkrila je i strast prema putovanjima pa je s kartom svijeta, koju je dobila za dvanaesti rođendan, ubrzo obišla sve kontinente. U mašti i ploveći njome prstom. Prva prava putovanja pričekala su još nekoliko godina jer, umjesto upoznavanja svijeta, roditeljima je bilo važnije osigurati egzistenciju. Nije pomoglo ni Irisino otkriće da djeca do dvanaest godina putuju besplatno…
Iris hrani ljude k’o zečeve
Otkriće svijeta i svojeg mjesta u njemu počela je tražiti po svršetku fakulteta. U Nizozemskoj je tako, uz kulturne i sve druge zanimljivosti, zavoljela čaj. Male vrećice pune raznih vrsta mirisna čaja neprestano su kretale put Zagreba pa se klub ljubitelja neprestano širio, a Iris je među prijateljima postala svojevrsna ambasadorica tog životnog eliksira u kojem su u pradavno vrijeme uživali i naši preci. U zagrebačkoj je svakodnevici pak sve češće iskušavala razne recepture koje je njezina, na domaći jelovnik naučena, obitelj primala s priličnim oprezom pa još živi anegdota iz vremena kad je pozivala prijatelje na iskušavanje novih okusa. Da bi došli do mene, svi su morali proći kroz dio gdje su živjeli moji roditelji i mama ih je nerijetko zaustavljala riječima – daj se ti tu lijepo najedi jer Iris ti hrani ljude k’o zečeve.
Mirisi koji su se kroz priču i sjeckanje raznog vrsta povrća počeli probijati omanjom kuhinjom upućivali su da ćemo ipak dobiti nešto više od lista kupusa ili mrkve, a domaćica nas je već vodila na novo putovanje. Svakodnevno sam počela kuhati u Španjolskoj. U Madridu i Barceloni živjela sam gotovo osam godina i baš putem hrane upoznala njihov način života i kulturološke osobitosti. Iz Španjolske sam krenula i na prva velika putovanja - otkrila ljepote Azije, Južne Amerike i, konačno, Indije. Ubrzo sam postala stalni posjetitelj te čudesne zemlje i iz Španjolske sam put Indije kretala barem šest do osam puta godišnje. U toj, kako sama kaže, posebnoj zemlji do danas je bila četrdesetak puta. I teško joj je objasniti vuče li je više njihova gostoljubivost, naivnost ili hrana, ali o jednom je sigurna: Hrana im je fantastična, potpuno svježa i prirodna, jako elaborirana i puna začina. Razlog tolikoj začinjenosti, kako kažu, s jedne se strane krije u malom broju hladnjaka, a s druge u znojenju. Naime, jaki začini zadržavaju u tijelu sol, koja se znojenjem izlučuje.
Stalnim je vraćanjem u Indiji stekla i zavidan broj prijatelja kod kojih, ukoliko ne vodi turističku grupu, nerijetko odsjeda. Jednom im je prigodom poželjela skuhati neki svoj specijalitet: Donijela sam u Indiju sve što mi je bilo potrebno – peršin, limun, maslinovo ulje… Satima sam nakuhavala jela zbog kojih bi većina Europljana, vjerojatno, prste lizala, ali ništa im se nije svidjelo. Zbog specifične kuhinje još im odgovaraju kineska i meksička jela, a kad dođu u Europu, velika je istina, svi Indijci izgube na težini. No, ja uživam u njihovim specijalitetima i po povratku u Zagreb uvijek donosim mnoštvo namirnica – rižu, papar, crvenu papriku, razne umake i paste, a s prošlog sam se putovanja vratila s nama nepoznatim uljem od gorčice.
Nešto od nabrojenoga, shvatili smo, i sami ćemo ubrzo kušati jer nakon što bi nam ih pokazala mnogi su završili u loncu ili na tavi, posudama koje također pričaju svoju priču jer Iris i njih nerijetko tegli s dalekih putovanja. No, cilj opravdava sve muke, a on je u slučaju naše domaćice sažet u riječi prijatelji. Naime, Iris je poznata po svojim, nerijetko tematskim, večerama. Mjesečno pripremi barem dvije, a jednom godišnje odvaži se i na veliko okupljanje s više od dvadeset ljudi. Stjecajem okolnosti živim sama i nemam obveza kao mnogi moji prijatelji pa želim li ih vidjeti i uživati u njihovu društvu, najlakše je da ih pozovem na večeru. A događa se i obrnuto, da ja odlazim u goste pa tamo kuham. Bilo koja od tih varijanti istinski me veseli.
Pri postavljanju stola Iris nam je još otkrila kako je u suradnji s kolegama u Školi stranih jezika pokušala objaviti knjigu đačkih recepata jer se na drugom stupnju ionako obrađuje hrana. Nismo otkrili zašto ideja još nije realizirana, jer španjolsko–indijski specijaliteti počeli su stizati za stol i mi smo zašutjeli. Odavno su nas naučili da je pričanje punih usta nepristojno. Mmmm…
