Dok sam se danas, nakon dvadeset dana na Palmižani, spremala u bungalovu, razmišljala sam koji mi je to posjet. Više od trideset godina, najčešće triput godišnje, u proljeće radi mirisa i cvijeća, ljeti za pravi odmor, jesensko ferije za prikupljanje topline za dugu njemačku zimu. Proći će i stoti dolazak. Ujesen, kada dođemo s djecom i unucima, napravit ćemo feštu. Obilježavajući neki od dolazaka, svejedno koji.

Hanne pamti svoj tirkizni bungalov kad je bio obor za koze. Pamti i crveni, dok je u njemu tutnjao agregat, a prije pojave agregata tamo su muškarci stalno popravljali motore. Danas se dijelovi samo zamjenjuju, stižu brzo poštom. U ona davna vremena, kad se nešto pokvarilo, postojala je samo vlastita ručna intervencija. Prije tirkiznoga bungalova, u koji su ušli slučajno, Hanne i Ulrich najviše su voljeli zeleni – nekadašnju priručnu cisternu.

Sve je na Palmižani već jednom bilo – u drukčijem obliku i služilo nečem drugomu… Dolazak struje doveo je mnoge blagodati, pa i klime su počele hladiti u iznimno vrućim danima, ali živjelo se i veselilo i bez struje i bez mnogočega sada životno nužnog. No, voda još nije došla, donosi je brod vodonosac, pa se u tridesetak banja s njome mora ophoditi vrlo brižljivo. Baš kao i s prirodom.

Zbog ljepote Paklinski su otoci proglašeni krajolikom pod zaštitom pa je tomu uvelike podređena i udobnost gostiju.

Uz brojne promjene Palmižana je u biti ostala ista – oaza za istomišljenike koji jednostavan život uz prirodu, mir i obiteljsko okružje pretpostavljaju tehnološkim inovacijama i sve višim standardima komoditeta. Hanne i Urich su, primjerice, imućni ljudi. U Hvar su doveli klijentelu radi dobra posla s njihovom velikom kompanijom. I desetak drugih talijanskih obitelji, koje se svake godine nađu na palmižanskoj terasi i njezinim kućicama, dolazi desetljećima. Juergen Botzenhardt došao je 1954. I do danas hodočasti Palmižani. Nakon rata otkrili su je Englezi i Amerikanci. Prvi put sedam dana, a potom po dva do tri tjedna godišnje.
Ljudi što dolaze na Palmižanu osjećaju brigu koja im se pruža, koja ih cjelodnevno okružuje.

Otvorivši ljetnikovac za goste, na samu početku dvadesetoga stoljeća, profesor Meneghello izdao je i prvi prospekt pansiona Palmižanski dvorac. U njemu piše da je Palmižana namijenjena ljudima umornim od civilizacije, koji će u njoj naći mir i uz posvemašnju brigu odmoriti tijelo i dušu.

Profesor je dao i čvrste smjernice svojih nazora o turizmu, kojih se obitelj i nakon dugoga stoljeća drži. Kupanje, plivanje, duge šetnje, zajednički ribolov, jedrenje.

Posvetiti se samu sebi – dokoličariti – dolce far niente. Dobra glazba i knjiga, dugi razgovori i polemike. Kultura.

Svježa izvrsna hrana sazrela u čistu moru ili na toplini sunčanih zraka. Samo svježe ulovljena riba, živi jastozi, povrće i voće iz vlastita ili okolnih otočkih vrtova, vlastito maslinovo ulje, perad… Sve znano, sve probrano.

Nekoć Ina, pa Dagmar, sad Romina spremaju veliki gozbeni stol – uvijek uz rub gornje terase s koje se širi pogled preko čitave uvale Vinogradišće - pomorci je nazivaju Južna Palmižana - koju zatvara slikoviti otočić Štambedar ili Kozji otok, gdje već desetljećima živi i razmnožava se obitelj koza. Zapravo, otočić bi morao nositi ime ljubičastoga čarobnog cvijeta kapara, jer u svibnju poljubičasti od tisuća grmova prepuna cvijeća toga dragocjenog začina što je uspjelo preživjeti i rascvjetati se, izbjegavši branje. Dok su još u pupu, što tvrđi i što manji, to su jačeg okusa i mirisa. Cijelo mjesto tada kreće u berbu kako bi ljeti na trpezi i u hrani kapari mirisali u brojnim mediteranskim jelima. No, u palmižanskim su vrtovima i ružmarin, kadulja, lovor, ruta, lavanda, metvica, koromač, mnoštvo artičoka i gorkih naranči, bajama i šipaka…

Pogled s palmižanske terase je, za mnoge posjetitelje, nešto najljepše na svijetu. Tako je poznati zagrebački liječnik, nakon dugogodišnjih dolazaka na Palmižanu, putem odvjetnika objavio obitelji svoju posljednju volju: Želim da me se spali i moju urnu polegne u pijesak Vale da zauvijek postanem dio prizora koji je galio moju dušu.

Zakoračivši na prostranu terasu, sred koje se protezao začarani stol, zastane iznenađen i osupnut poput tek rođena mladunčeta. Jedno pored drugoga isticala su se mitska jela od barskih ptica u umaku od lotosova cvijeća iz zemlje Lotofaga, pečenih butova Polifenove janjadi, velikih riba iz carstva njegova oca Posejdona, napisao je očarano Barbieri. I uistinu, oči su se napajale tom raskoši delicija koje je podarilo more. Veliki gofovi, kovači i zubaci, dvadesetak kilograma velike grdobine, idealne, uz škarpinu, jastoga i brbavice, za palmižansku gregadu, veliki specijalitet koji se kuha na otvorenoj vatri.

Od današnje tune najbolji filet izrezat će se na uske komadiće i jesti sirov uz samo malo limunova soka ili kap maslinova ulja. Ponuđen na prepečenoj rukoli, koja u ustima mora hrskati. Drugi dio zaledit će se u carpaccio, a veliki odresci zapeći se samo na trenutak s jedne i druge strane.

Više od tunina carpaccia mnogi vole onaj nježnijeg okusa, od mola ili grdobine. Uz već neizostavnu hobotnicu na salatu i njezin carpaccio, uz marinirane inčune, slane srdele ili pržene kozice, danas se na velikom stolu nalaze i sirovi škampi i sirove brbavice. Došli su još živi i nisu vidjeli hladnjaka pa se mogu jesti i bez kuhanja ili pečenja na roštilju.

Hrabri, o afrodizijskom učinku radoznali, kušat će morsko jaje što živi na stropu palmižanskih pećina, a kroz njega neprestano struji more. Prepuno je vitamina, minerala i joda.

Za početak dolaze tople bruskete prepečene na žaru, uz svježi bosiljak i rajčicu, feta-sir, srdele… Različite salate, naranča s maslinovim uljem i maslinama, pečena paprika sa slanim sirom, prepečena palenta sa začinima. Mladi sir s Brusja rađen je od ovčjeg i kozjeg mlijeka i, uz bosiljak i svježe pomidore, sofisticiraniji je od mozzarele. Pašte i rižoti sa školjkama, škampima, jastogom. Buzare i brodeti. Bijeli i crveni. Pečena, pržena, kuhana, sirova, marinirana riba… i, konačno, sorbet s limunovim sladoledom, votkom i limunovom metvicom. Kolač od rahlog rogača s marmeladom od gorkih naranči.

Davno je prošla ponoć, a gozba na Spalmanskom otočju još nije završila. Zbog ljubavi i delicija, rasrdivši bogove s Olimpa, Odisej je prezreo besmrtnost.

Brojni gosti s palmižanskog škoja zaboravili su na zemljovid i ostali vjerni kutku svoga pronađenog zemaljskog raja.