Muška su prijateljstva, tvrde neki, posebna. Često traju čitav život, katkad su postojanija od brakova te uglavnom lišena burnih svađa i nepremostivih nesporazuma. Udružite li sve to u neki posao, čini se da propasti ne možete, a kolike su šanse za uspjeh, dokazuju prijatelji i poslovni suradnici okupljeni oko restorana LR.
Priča počinje davnih sedamdesetih, kada je na kraju sportske karijere Ronald Lopatny, poznati vaterpolski reprezentativac i osvajač olimpijskog odličja, odlučio napraviti nešto svoje, nešto što će ga veseliti i osigurati mu budućnost. Tih su se godina po Zagrebu počeli otvarati disco-klubovi pa sam i ja osmislio mjesto gdje bi se svake večeri održavao neki kulturni program, a gosti bi usput mogli pojesti nešto nepretenciozno i fino, sjeća se gospodin Lopatny prvih zamisli te nastavlja: No tih smo godina često odlazili u Trst i ručali u Subanu, restoranu s višestoljetnom tradicijom. S vremenom sam se sprijateljio s vlasnikom Mariom Subanom i kad sam mu otkrio svoj plan rekao je kako to naprosto ne dolazi u obzir i neka otvorim talijanski restoran. Na moje negodovanje kako je to neozbiljno jer o talijanskoj kuhinji nemam pojma samo se nasmijao i sugerirao mi da mu dovedem kuhara kojega će on naučiti sve što je potrebno. Rečeno, učinjeno. I dok je kuhar vrijedno svladavao tajne susjedne nam kuhinje, koja je, usput rečeno, u Zagrebu tada slovila kao prava egzotika, Ronald i poznati arhitekti, bračni par Filipović, u Palmotićevoj su ulici osmišljavali malen podrumski prostor. Glas o novom gradskom sadržaju širio se među ljudima željnima događaja i kad je u proljeće 1976. LR konačno otvorio vrata, za restoranske se pojmove dogodilo nešto neviđeno: U želji da uđu, ljudi su iz večeri u večer stajali na stubama.
Šarmeri s pokrićem
Ustvrdimo li kako je početni uspjeh bio rezultat dobro osmišljene i provedene strategije, susret koji se dogodio mjesec dana po otvaranju već tada glasovita restorana čini se ipak kao prst sudbine. Jednog je dana, sjeća se gospodin Lopatny, u lokal ušetao zgodan crni dečko. Bio je poput Napolitanca sa sjajnom crnom kosom i stavom kojemu je teško odoljeti. Pitao je tražim li konobara i ja nisam imao izbora nego zaposliti ga. Bio je to, jasno, Josip, koji se ubrzo pokazao kao najveći maher u animiranju i najzahtjevnijih gostiju. Tako je stvoren trolist koji i danas čini osnovicu restorana.
Josip Čemeljić s vremenom je postao i suvlasnik, a Galib Čušević, kuhar koji je u Zagreb donio talijanske okuse, i dalje se drži kuhinje te svakodnevno stvara čarolije zbog kojih je i 33 godine po otvaranju restoran zadržao prve goste, a osvaja i naraštaje koji su u međuvremenu stasali. Stari nas gosti nerijetko pitaju kako to da se usprkos strastvenim naravima još nikada nismo posvađali, a mi šutimo jer odgovor ne znamo ni sami, smiju se ti šarmeri s pokrićem i još tobože skrušeno priznaju kako su često bili bolji poslovni partneri nego muževi svojim ženama. Tajna je možda u tome što su uvijek našli vremena jedni za druge pa bilo to tijekom ručka koji bi povremeno osmislili samo za sebe. No koliko god bili ležerni i kompromisni u svakodnevici, u kuhinji i na jelovniku uvijek je vladao red. Ustrajavamo da po kvaliteti sve bude onako kako je bilo i prvog dana, a naša je posebnost što jela poslužujemo izravno iz tave, ponose se sva trojica.
Talijansko-francuska kuhinja
Uz legendarnu paštetu, njoke s raznim vrstama umaka, palačinke s bosiljkom ili piri piri, u restoranu se oduvijek njegovala i strast prema bifteku. I bez obzira bila riječ o onome s tartufima, povrćem ili bifteku šefa kuhinje. S vremenom su u jelovnik uveli i dašak francuske kuhinje pa ljubitelji puževa ili žabljih krakova sigurno neće ostati razočarani. Mi smo mješavina talijansko-francuske kuhinje i, iako smo ograničeni prostorom, svako toliko dopunimo jelovnik. No to je iznimno teško jer naša publika dolazi na ono na što je navikla, kaže Ronald, a Josip dodaje: Nerijetko nam gosti već na vratima objave kako su kod kuće smislili što će jesti pa se mnogi iznenade kad vide da imamo, primjerice, i odličan filet brancina i grdobinu s tikvicama.
Obrok se uglavnom zaokružuje pjenicom od čokolade ili palačinkama s kremom od kestena te karamel-umakom od šećera i ruma. Po sastojke su još donedavno morali odlaziti preko granice, ali i to se, kažu, srećom promijenilo. Stoga, želite li iskušati što se nudi kod Lopatnyja, kako stalni gosti obično nazivaju ovo mjesto, najbolje je da svratite subotom od 13 do 16 sati na sve popularniji švedski stol. To je i najbolji način da odaberete ono što vam najviše odgovara jer, želite li iskušati cijeli jelovnik, morat ćete doći baš onoliko puta koliko je potrebno da vam tri mušketira iz Palmotićeve trajno uđu pod kožu. U tome, jasno, nema ništa loše, ali oni se već brinu o budućnosti jer nitko od njihove djece nije pokazao zanimanje za nastavak posla. Stoga, iako se ponose sa 33 godine rada, ipak se s malo ljubomore osvrću na talijanske ugostitelje, među kojima nije neobično da restoran posluje i tristotinjak godina, a vode ga naraštaji samo jedne obitelji.
