Uvijek kad život pripremi neugodna iznenađenja, u jeziku se pojavi pelin. Gorak kao život, pelin uvijek označava nemila iskustva, neugodnu stvarnost, kletvu ili zlu želju. No on nije samo žuč što ga život nudi, nego i lijek, čudesna biljka što su je bogovi dali ljudima. U latinskome nazivu Artemisia absinthum gorki pelin čuva uspomenu na mit prema kome ga je Artemida isprva dala ženama ne bi li im olakšala porođajne muke. Pelin je poznat kao ljekovita biljka još od predantičkih kultura, a njegova je ljekovitost (i otrovnost) tijekom povijesti često dolazila na zao glas.
Diljem Europe pelin se pojavljuje kao presudni sastojak mnogih likera i sličnih pića, čiju povijest najprije trebamo tražiti u ljekarničkim zapisima, kao i samostanskim apotekama i podrumima, odakle nam potječe gotovo sve znanje o proizvodnji jakih alkoholnih pića. Sasvim je izvjesno da su napici s pelinom isprva bila zamišljeni kao lijek te se, isprva, nisu uživali radi užitka nego iz nužde. No posljednjih tristotinjak godina razvija se niz alkoholnih pića koja zavode nježnom gorčinom. Bermet pripada istoj obitelji aromatiziranih vina i likera poput vermuta, pelinkovaca ili najslavnijeg i najzloglasnijeg među svima – apsinta. Varirajući sastav različitih biljaka, među kojima upravo gorki pelin daje karakterističnu notu, pelinovo je vino nastavak tradicije aromatiziranja vina koja seže od antike. Začinjavanje vina različitim biljkama, medom i mirodijama, stara je navika Europe i Mediterana, izmišljena vjerojatno ne toliko zbog pomodnosti začina koliko zbog loše kvalitete nekadašnjih vina. Vino je oduvijek bilo delikatna roba za skladištenje pa je dodavanje začina i različitih ljekovitih biljaka često bio jedini način da mu se popravi okus. Moderna povijest alkoholnih pića započinje u samostanskim kuhinjama i podrumima u kojima se nisu samo proizvodila pića i eksperimentiralo novim recepturama, nego, još važnije, širilo znanje izvan zidova samostana. Samostanima možemo zahvaliti i za izum šampanjca, konjaka, brojnih likera, kao i razvoj tehnologije spravljanja piva. Jednom kada su pića s pelinom zašla u svjetovni život, prvo su zaposjela apotekarske laboratorije, odakle su ozdravljala bolesne i započinjala svoj put prema otmjenim građanskim stolovima od 18. stoljeća naovamo.
U hrvatskoj kulturi pića od 16. stoljeća pojavljuju se različita pelinom aromatizirana vina. Nazivi pelinek i pelinovo vino nalaze se već u Belostenčevu Gazophylaciumu kao hrvatski naziv, vjerojatno, ljekarničkog pripravka od listova gorkog pelina. Premda se bermet (i muštarda) u javnosti smatraju tragom napoleonskih osvajanja ovih područja, sasvim je sigurno da povijest bermeta u Samoboru počinje barem pola stoljeća ranije. Najstariji zapisani recepti za vinum absinthum ili pelinovo vino, a pod nazivom bermet kako ga danas zovu u Samoboru i okolici, datira iz polovice 18. stoljeća. Čitajući njegov sastav, vidimo da osim pelina recept bilježi i matičnjak, gorku naranču, sjeme gorušice, korijandar i klinčić. Sve redom sastojke koji su u 18. stoljeću mogli koštati bogatstvo i značili novo blagostanje sve moćnije građanske klase. Zbog toga je lako zaključiti da je bermet ponajprije otmjeno piće bogatoga građanskog sloja i da Samobor nije slučajno svoju povijest obogatio i pićem koje je navodno bilo posluživano na dvorovima diljem Europe 19. stoljeća.
Bogat obrtnički i trgovački grad, što je Samobor bio, mogao je razviti profinjene recepture i oblizeke u kojima su se ispreplitali domaći sastojci i uzbudljivi začini što su ih tijekom 18. i 19. stoljeća u svojoj ponudi imale trgovine kolonijalnom robom. Tako u jednom novinskom oglasu s početka 20. stoljeća nalazimo i oglas samoborskoga dućana kolonijalnom robom koji kupcima nudi začinske mješavine potrebne za izradu bermeta. Naizgled nevažna reklama zapravo govori o raširenosti navade pravljenja bermeta jer se začinske mješavine nikada ne pojavljuju ako nema dovoljno zainteresiranih za njihovu primjenu.
Sigurno je da je početkom 20. stoljeća bermet bio uobičajen dio kućne proizvodnje alkoholnih pića. O bermetu je pisao i Milan Lang u znamenitoj etnografskoj monografiji o Samoboru. U Langovu receptu grožđu se dodaju rogači, suhe smokve, kandirani šećer, muškatni oraščić i drugi začini (Lang ne spominje koji točno, ali napominje da od toga lako može zaboljeti glava). Literatura nudi nekoliko različitih recepata za bermet, što je uvijek pokazatelj popularnosti nekog pića, pa je vjerojatno da je gotovo svaka obitelj (što je držala do sebe) imala i svoju inačicu bermeta. Poneki recepti primjerice spominju grožđice, dunje, limune, naranče, cimet ili čak narezani hren, a svima ostaje zajedničko gorki pelin i kandirani šećer. Uostalom, gorčinu je uvijek lakše podnijeti uz malo slatkoće.
