Nije mi poznato da igdje u svijetu ocjenjivačka komisija određuje da li će neko vino biti pušteno u prodaju kao stolno, kvalitetno ili vrhunsko kao što je trenutačno slučaj u Hrvatskoj.
Početkom lipnja u Kutjevu se, kao svake godine, održao Festival graševine, u sklopu kojega je organiziran simpozij s predavanjima o raznim stručnim temama. Kako je Hrvatska poslije ulaska u Europsku Uniju počela obnavljati Vinski zakon, on je trenutačno hrvatskim vinarima vrlo aktualna tema. Dio predavanja bavio se raznim pitanjima u vezi s tom temom.
Vinski zakon EU predviđa dvije kategorije vina sa zaštićenom oznakom izvornosti ili podrijetla. Vina sa zaštićenom oznakom zemljopisnog porijekla (ZOZP), u Francuskoj i Italiji nazvanim IGP-vinima, u Španjolskoj Vino de la Tierra ili Landwein u Njemačkoj i Austriji. U najvišu kategoriju pripadaju vina sa zaštićenom oznakom izvornosti (ZOI), u Francuskoj AOC, u Italiji DOC, a u Španjolskoj DO vina.
Hrvatska trenutačno ima veliku priliku, koju ne smije propustiti, da ustroji sustav oznaka izvornosti za uspješan razvoj marketinga i komercijalizacije svojih vina. EU je stvorila okvire unutar kojih se moraju definirati zakoni pojedinačnih zemlja članica. Kao vrstan primjer uspješnog sustava oznake izvornosti koji podupire uspješnu komercijalizaciju može služiti Austrija. U ovoj kolumni nju sam već bio predstavio kao uspješan primjer vinske zemlje na koju bi se trebala ugledati Hrvatska. Austrija uostalom ima sličnu strukturu vinske proizvodnje kao Hrvatska. Ima doduše otprilike dvostruko više hektara pod vinogradima i proizvodi 2,5 puta više vina nego naša zemlja. Glavni aduti austrijskih vina su autohtone ili barem karakteristične sorte, kao i Hrvatskoj. Bijele sorte pokrivaju dvije trećine površine, crne samo jednu. Prosječna veličina vinskog imanja prilično je mala (nešto iznad dva hektara), kao i u Hrvatskoj, ima samo mali broj velikih vinarija, a postoji velika raznolikost između raznih vinskih krajeva.
Austrija je u posljednjih deset godina prestrojila svoj sustav oznake izvornosti od tzv. germanskog sustava po gradaciji šećera, razini zrelosti, proizvodnji i sorti grožđa u tzv. romanski sustav, čiji je cilj razlikovanje vina po regionalnom podrijetlu i tipičnosti. Jasno tu činjenicu prikazuje kao Herkunftsmarketing, znači marketing izvornosti. Taj sustav je, uz ionako sve bolju kvalitetu vinske proizvodnje, znatno pridonio uspjehu austrijskih vina na vrlo konkurentnim tržištima kao što su Njemačka, Švicarska, SAD, Nizozemska, Engleska, skandinavske zemlje te Kina i Japan. I Hrvatska bi svakako trebala težiti ustrojenju sustava oznake izvornosti koji podupire marketing i uspješnu komercijalizaciju vina.
U sklopu vinske kategorizacije zna biti i raznih klasifikacija vina, možda je tomu najbolji primjer Burgundija, gdje se proizvode vina Village, Premier Cru te Grand Cru ovisno o klasifikaciji vinograda iz kojega potiče grožđe za to vino i iz kojega je deklarirano i kontrolirano. Ta je klasifikacija definirana po povijesnim saznanjima o kakvoći grožđa sa stanovitog položaja. Istina je da često neko vino Premier Cru bude bolje od vina Grand Cru, ili Village od Premier Cru, ovisno o vinaru koji ga je proizveo. Moglo bi se predbaciti toj klasifikaciji da zbog toga nije više suvremena. No tržište vrlo dobro i brzo shvaća razlike u kvaliteti, tako da kvalitetom bolje vino Premier Cru vrlo dobra proizvođača postiže više cijene nego Grand Cru prosječnoga.
