Kada je, sada već davne, 1981. prvi put održana kulinarska manifestacija Kaj su jeli naši stari, nostalgična groznica još nije obuzela hrvatske kuhinje. Bilo je to vrijeme kad smo se prvi put okušali u kineskoj kuhinji (prva je kineska kuharica u Jugoslaviji objavljena 1976), odlazili u Trst po delikatese, vrijeme kada smo naučili da se tijesto s mljevenim mesom zove bolognese i učinili ga dijelom svakodnevne domaće kuhinje. Malo se tada razmišljalo o tradicijskim jelima, iako je bakina kuhinja, kao i danas, imala neprijeporno mjesto u gastronomskom imaginariju i kulturi stola. Gastromanifestacije su pak bile nepoznat pojam, doduše, nije bilo proštenja, kirvaja, fešte bez prigodna i obilna zalogaja, no ražnjevi i kotlovine nisu bile povod pučkih veselica, nego njihova logična posljedica. Vrbovečka fešta domaće, narodne kuhinje bila je, koliko znam, prva takva manifestacija u Hrvatskoj. Nastala dvadesetak godina prije pomame za festivalima tradicijske kuhinje, raznim bundevijadama, kestenijadama, štruklijadama, salamijadama i sličnim turističkim mamilicama za one umorne od zbrzana kuhanja kakvo nam nameće tempo života. Internacionalna kuhinja s kuharicama kao što je bila 101 svjetski recept više nije izvor gurmanskih izleta u nepoznato, smijenile su je etničke, regionalne i lokalne kuhinje. Otmjena, u visokoj kuhinji kanonizirana jela postala su manje zanimljiva od tješiteljske, skromne domaće kuhinje koja nam miriše iz prošlosti i klizi u povijest. Vrbovečka okolica prva se okrenula starinskim jelima baka i prabaka, pučkoj svakodnevnoj i svečanoj kuhinji kao temelju svoje prepoznatljivosti. Već su se prve godine manifestacije Kaj su jeli naši stari žene iz vrbovečkoga kraja, danas jasno pod okriljem udruga vrbovečkih žena, prihvatile oživljavanja manje poznatih starinskih jela. Na kraju pobjedničkog slijeda, juhe od poriluka i pilećeg paprikaša s krpicama, već se prve godine istaknuo kolač koji je danas, trideset godina poslije, na najboljem putu da postane jestiva maskota cijeloga kraja. Pera je doista postala i ostala konstanta svih vrbovečkih priredbi do danas.
Ništa bez sira i vrhnja
Vrijeme je osmišljavanja, ali i standardizacije hrvatske kuhinje. Jela i recepti našli su svoje mjesto u registrima i na popisima nematerijalne baštine, a uz hranu i prehranu sve se češće veže pojam kulture. Dok se među zaštićenima nalaze blagdanski kruhovi, štrukli i poneki sir, nikako da dočekamo zaštitu sira i vrhnja kao temelja hrvatske kontinentalne kuhinje. Možda je sjever bezobziran, ili naprosto nestrpljiv, kad je riječ o siru koji neće dobiti šansu da ostari, ali njegov je kulinarij nevjerojatno bogat u varijacijama jela sa sirom i vrhnjem. Omiljenoga doručka ili večere, slanog ili slatkog sastojka mnogih jela, od štrudla, liptauera, knedla do slavnih štrukla, manekena hrvatskog (izvoznog) gastroidentiteta. Kao u reklami za margarin koji se, nažalost, miješa u sve, sir i vrhnje izvor su nepresušna nadahnuća. Kao i u rudarskoj greblici, plešivičkom copanjaku ili zlevanki, sir i vrhnje glavni su sastojci i pere, vrste sla(s)ne pogače. Pera na prvi pogled nalikuje bogatoj, zlaćanoj pogači, ali točnije, riječ je o vrsti pite, tim zanimljivije jer tijesto ima samo s donje strane. Pera otkriva svoje obilje odmah, i ne trudeći se sakriti nadjev između dva sloja tijesta. Ona je jelo koje svoje sastojke iskreno otkriva odmah, u njoj su tek tijesto, sir, vrhnje i jaja. Ništa zamršeno, ništa otmjeno, ništa egzotično, ali kada topla izađe iz krušne peći, jer joj je ona ipak prirodno okružje u kojem je nastala, pera je zaista izvrstan slani kolač. Pera je, zapravo, vrlo slična quichevima koje su proslavili Francuzi ili bruschettama i pizzama kojima su Talijani pokorili svijet. Okrugla i zlatna kao pun mjesec, ta pogača nadjevena sirom i vrhnjem s jajima zaslužuje mjesto među izvrsnim, malim jelima. Jednostavna i brza za pripremu, kako nam svakodnevica diktira, tradicionalna i stara, kao što nam nalaže moda.
Radni ručak
Zamislite rano poslijepodne, lijepo vrijeme ranoga ručka, gableca, marende, i malen bistro. U apetitlih okolini tražite ručak, nakon kojega se kanite vratiti na posao. Lagani ručak poslije koga nije potrebno prepustiti se probavi spavajući blaženo sat ili dva. Mogli biste pojesti juhu od vrganja i slani štrudl, paradajz-juhu i knedle s marelicama, juhu od karfiola i tortu od palačinki. Za tradicionaliste s kontinenta neka bude petak, za vegetarijance je svejedno.
Na ploči je kredom napisan današnji jelovnik – juha od luka i quiche lorraine. Srknete iscjeliteljsku juhu, a quiche se rastapa u ustima. Dok zadovoljno uspuhujete kako je svijet zapravo divan, vaš kolega rasrđeno zovnu Platit! Kao Majerov zec na kelnera planu: Ne želim quiche, dajte mi peru ili više neću kročiti u ovu kavanu.
Pera se vraća kući
Da nema Izvornoga folklornog društva Ogranka Seljačke sloge Gradečki Pavlovec, predsjednice Gordane Rajtar, naše Ivančice Jegdić (koja nam je pripravila peru) te brojnih drugih članica folklornoga društva osnovana 1936, vjerojatno ne bi bilo ni opstanka tradicionalne pere u vrbovečkom kraju (Gradečki Pavlovec, Preseka, Gaj i Brčevec). Jednostavno, da bi mogli financirati brojne aktivnosti (kao što su npr. dječji folklor i dr.) na manifestaciji Kaj su jeli naši stari prodaju pere i štrukle. Tih dana sve se domaćice okupljaju i nastaje pravo opsadno stanje prigodom pripreme. Entuzijazam je velik, ali čini im se da su sve osamljenije u svojim naporima. A i šteta je da se prava pera može kušati samo nekoliko dana u godini.
