Žene uglavnom ne vole da im se muškarci pletu pod nogama u kuhinji. Remete im valjda uigranu koreografiju između lonaca, kuhača i noževa. Jednako tako žene će se danas tek rijetko upustiti u kuhanje na otvorenoj vatri. Vjerojatno zato što nama, tradicionalno, pripadaju zatvoreni prostori. Kotlići s gulašima i fiševima, mirisni roštilji i gradele koji se pripremaju na otvorenom – muški su posao. Na njima se pred publikom, jer vatra se ne pali za dvoje za stolom, stječe ili gubi slava. U društvu i natenane, uz vatru se i pije i smije. Prilika je to za druženje, koliko i za jedenje.

Kuhanje na otvorenoj vatri tvrdoglavo opstaje kod nas, mi smo zemlja gradela i roštilja, pa možemo samo slijegati ramenima kad nam prigovore da nam je kuhinja rudimentarna. No ta navodna jednostavnost pripremanja hrane na vatri zapravo je podcjenjivanje dara koji je potreban za svake dobre gradele. Ne govori se uzalud da se kuhar stvara, a majstor pečenja rađa. Bez talenta i iskustva nikad nećete pošteno ispeći ribu na gradelama. Jednostavna je jela uostalom i najlakše zabrljati. Peka se na prvi pogled čini najjednostavnijim jelom na svijetu. Stavite meso ili hobotnicu, krumpir, nešto povrća, pokrijete poklopcem i zatrpate žarom. Dobro je pripremljena peka čarobna, u njoj mi je čak i inače dosadan krumpir – izvrstan. Janjetina ili teletina ispod peke nisu ostavile ravnodušnima ni najpoznatije gurmanske globtrotere, pa je s pravom smatramo dijelom nacionalnog ponosa. Na prigovor o rudimentarnosti možemo odgovoriti (pra)poviješću pečenja i uzeti ga kao kompliment žilavosti nekih doista drevnih kulinarskih navada. Svaka je peka zapravo živa prapovijest kuhinje, pa je manje važno ono što se pod njome sprema od činjenice da se takvo kuhanje neznatno promijenilo od prapovijesti. Svaka je peka muzej kulinarske povijesti in situ. Dovoljno je usporediti glinene peke iz 20. stoljeća s arheološkim nalazima iz halštatskoga doba (800– 450 pr. Kr.). Nisu se mnogo promijenile. Arheološki nalazi iz Slavonije ili s granice Hrvatske i Slovenije potvrđuju da se hrana u prapovijesti pripremala na otvorenoj vatri ispod glinenih poklopaca, obično u obliku zvona s jednom drškom. Prema Milovanu Gavazziju, znamenitom hrvatskom etnologu, peka se pojavljuje s kulturom žarnih polja u kasnom brončanom dobu na području Podunavlja, Alpa i sjevernog Balkana. Gavazzi je tragom etimologije, arheologije i etnologije istraživao pojavu pek(v)e u južnom Podunavlju, odnosno panonskom prostoru. Glineni poklopci pod kojima se jelo krčka i peče razvili su se vjerojatno iz starije tehnike umatanja komada mesa ili ribe u tanak sloj gline. Tako pripremljeni pekli bi se ukopani u žar (slično kao danas krumpiri umotani u foliju). Peka je divna inovacija, jer je tada postalo moguće pratiti što se zbiva pod poklopcem. A to što se skriva pod njom manje je važno od činjenice da se rabi doslovno oduvijek. Odajmo jednom počast posudi, a ne jelima i namirnicama, što obično radimo.

Prapovijesna se zvonasta peka razvila u dva osnovna oblika. Jedan je zdjelasti s dvjema drškama, a drugi sličniji današnjim pekama – sferni s jednom drškom na vrhu. Peka je tisućljećima bila svakodnevno kuhinjsko pomagalo, a iz kuhinja počinje nestajati kad i otvoreno ognjište. Danas, kada se pekom slavi i masti u posebnim prigodama, čudnim se čini da se još prije stotinjak godina intenzivno rabila od Prekmurja do jugozapadne Mađarske, Baranje, u cijeloj Bosni te na Jadranu. Na područjima gdje su se sačuvala otvorena ognjišta i gdje krušne peke nisu bile posebno građene peka je opstala kao važno kuhinjsko pomagalo. Pod njom se nije peklo samo meso, pod njom se mnogo češće nekoć pekao kruh, peciva i kolači. Taj se običaj sačuvao sve do 1960-ih, kada se Gavazzi čudio što se peka još koristi u selu gdje se voze motorni čamci, gdje se plešu moderni plesovi. Zabilježio je na tom terenu da je polovica stanovnika sela na Ugljanu kruh i pecivo pekla isključivo pod pekom. Peka je bila jeftina i jednostavna za izradu jednako kao i za rukovanje, što ju je činilo dostupnom najširem sloju ljudi. Ta se raširenost uostalom vidi i iz brojnosti sinonima za peku, od ponekad zaboravljenih poput slavonskog pokljuka ili vršnik, podravskog pokrivača, do svih varijanti od osnovnoga cripnja (crepulja, čripnja…). No današnje su peke rezultat dviju povijesti. Ta druga počinje seobama u vrijeme osmanskih osvajanja, kada se pod nazivom arapskog podrijetla sač počinju širiti željezne peke. Iako su se glinene brzo i lako zagrijavale na vatri od šikarja i grančica, željezne su prevladale. I bolje da jesu. Tako teške odgovaraju muškim rukama koje ih zagrću i razgrću žarom, sa žarom.