Malo janjetine, malo krumpira i life is good, rekao je hrvatski premijer Tihomir Orešković nakon što je obišao štand s paškom janjetinom i ličkim krumpirom prvoga dana Autohtonih hrvatskih proizvoda u sklopu kojeg su na Markovu trgu predstavljeni proizvodi hrvatskoga sela zaštićeni na EU i/ili na nacionalnoj razini – čitamo u našim medijima.

Ni onda, a ni danas, kad gosp. Orešković više nije premijer, nisam shvatio poruku. Pridržava li se on sam izrečenog ili je to bila (pre)poruka za narod?

Ne znam koliko pratite realizaciju ideje zaštite paške janjetine. Ne znam da li znate da u tom istom redu za zaštitu čeka creska, dalmatinska, lička… (Tko će ih u tom redu prepoznati koja je koja?) Zašto zapinje sa zaštitom paške janjetine? Osobno nudim jasan odgovor. Želja za zaštitom svih poljoprivrednih proizvoda u Hrvatskoj ponajmanje je zasnovana na iskrenoj želji poboljšavanja njihove kvalitete, a mnogo više na kalkulantskom i lukrativnom (iako samo potencijalnom) povećanju cijene zaštićenih proizvoda. Jasno i glasno. E sad, kad upišete službene brojke ovaca na otoku Pagu, kad se iskaže godišnji prirast janjaca (koji zbog mlijeka za proizvodnju sira završe na tanjuru), dolazite do približne cifre od 10.000 janjaca, koji se prodaju velikim dijelom – na crno. Dolazi se do dileme da li skuplje prodati (ne baš jeftinu) janjetinu koja ima jamstvo zaštite (i kontrole) ili odustati od protokola zaštite i prodati sve na crno? Živi bili pa vidjeli…

Za razliku od nepodnošljive želje za zaštitom naše nematerijalne baštine (gdje smo među vodećima u svijetu, pa smo u zadnji čas zaštitili ojkanje, koje su svjetske velesile već opasno htjele prisvojiti), u poljoprivredi zaštićujemo pršut za koji cijela Hrvatska nije čula dok nije zaštićen (krčki), zaštićujemo paralelno istovrsne proizvode koji se međusobno uopće ne razlikuju. Ali, zanimljivo, ne zaštićujemo hrvatska vina na način kako to radi cijeli svijet! O tome više možete čitati u našem članku na str. 60, iz pera mjerodavne osobe Ivana Barbića, MOW (Master of Wine).

Prvi u selu, zadnji u gradu

Na našem blogu (www.iceipice.hr/hr/blog/hrvatska-zemlja-bez-interneta) možete pročitati naše mišljenje o događaju o kojem imamo drukčiji stav, nasuprot svim drugim medijima! Neovisno što smo na adekvatnim mjestima provjerili i potvrdili naše sumnje,te ih javno iznijeli. Ukratko, u serijalu Croatia’s Finest (o hrvatskoj eno-gastronomiji), Dhruv Baker, pobjednik britanskoga Masterchefa 2010. i vlasnik poznatog londonskog restorana The Jolly Gardeners, predstavlja Hrvatsku kuhajući npr. gazpacho, španjolsku juhu od rajčice. Da ne ponavljamo ostalo, čitajte na webu I&P.

Bi li Austrija financirala priču o svojoj gastronomiji koju bi vodio pobjednik hrvatskog Masterchefa na besprijekornom njemačkom (sin gastarbajtera npr.), koju bi producirala lokalna ekipa iz Leibnitza? Ne bi. I prodala tu seriju državnoj televiziji ORF? Ne bi. A zašto to prolazi u Hrvatskoj?

Pisali smo (odmah po najavi) protiv (propaloga) projekta Hrvatska autohtona kuhinja koji je pokrenulo Ministarstvo turizma 2011, u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom, Hrvatskom obrtničkom komorom i Hrvatskim kuharskim savezom, koji je nestao bez traga.
Pisali smo (odmah po najavi) protiv projekta IAGI (Svjetskog kongresa gastronomije), Umag 2012 (i još dvije godine poslije), koji je nestao bez traga.

Pišemo već godinama o potpuno neprimjerenoj promociji hrvatskih vina u inozemstvu, predlažemo konkretne ideje već godinama, bez uspjeha.

Što je zajedničko svim našim naporima? Kad iskažemo svoj drukčiji stav, svi se ljute. Kad se pokaže da smo u pravu, opet se svi ljute. Po nama, problem je samo jedan – domaći kriteriji.
Državne i paradržavne institucije i mediji bespogovorno podupiru projekte nastale po našim kriterijima. Gotovo ni jedan takav projekt ne bi mogao proći po ozbiljnim inozemnim kriterijima. Zato izbjegavamo transparentnost i dugoročno planiranje, lakše se neke stvari prikriju. Jedino što zaboravljamo na – internet! I brojne podatke koji postoje na njemu. Ali i tome možemo doskočiti njihovim ignoriranjem! To nas podsjeća na političare o kojima isprva ništa ne znamo, a onda izroni masa podataka. Jedino što vlada (ipak) može pasti, ali oni idu dalje na isti način.

Stiglo ljeto i turisti

Bračni par Amerikanaca dolazi u Hrvatsku na odmor ponukan medijskim natpisima o gastronomski atraktivnoj Hrvatskoj. U zrakoplovu nacionalne kompanije poslužuju ih (kao i sve putnike već više godina) tvrdim slanim keksima, taralinima. Uvjereni su da je to nacionalni proizvod, pa ne gledaju sitno pisanu deklaraciju: proizvedeno u EU. Nije im ni na kraj pameti da bi netko na samoj crti dobrodošlice u Hrvatsku poslužio uvozni talijanski proizvod.

Odlučili su krenuti rent-a-carom prema moru i prije toga rashladiti se u Gorskom kotaru. U njegovu srcu, u Lokvama, u restoranu naručuju žabe. Nije im ni na kraj pameti da će im poslužiti žabe iz Indokine, koje su do nas stigle via Amsterdam. Evo ih i na moru. Odlučuju se za predjelo: otočki sir i dalmatinski pršut. Nije im ni na kraj pameti da ono što piše otočki na ambalaži znači da je s talijanskog otoka, niti da je svinja od koje je napravljen pršut uzgojena u Danskoj. Nakon predjela naručuju lignje i ribu. Nije im ni na kraj pameti da su lignje patagonske, a riba inozemnoga podrijetla (iz supermarketa), jer ribar Jure nije moga poć itit mriže zbog bure.

Ostavši tjedan dana u Hrvatskoj, uvjerili su se da je hrana zaista izuzetna, prava domaća. Kad se vrate kući, prijateljima će preporučiti da i sami dođu i uvjere se. Nije im ni na kraj pameti kako su – popušili.

Hljeba i uhljeba

Hljeba, hljeba, gospodaru!
Ne vidjesmo davno hljeba!
(Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića, IV. pjevanje Harač, 1846)

Vama za informaciju, zemlje koje su vrlo uspješne u poljoprivrednoj proizvodnji imaju jako malo zaštićenih proizvoda, a one manje uspješne više. No mediteranski krug ima najveći broj zaštićenih proizvoda. I sami vidite da mediji posebno prednjače s histerijom da li jesmo ili nismo dovoljno štitili naše proizvode. Svaka zaštita ipak ide od proizvođača i na njima je inicijativa. Vjerujem da ćemo ipak naći mjeru i zaštititi ono što ima smisla. Vjerujem u Vaš doprinos i zdrav razum svih nas.

Navedeno je dio originalnog teksta koji mi je prije dosta vremena poslala osoba iz državne administracije s kojom sam se dopisivao. Za razliku od 99 posto drugih kontakata s državnom administracijom, to dopisivanje bilo je ugodno, konstruktivno i otvoreno.

No, za razliku od završetka tog teksta, moj završetak glasi bitno drukčije: NE vjerujem u zdrav razum svih nas! Iz sasvim banalnih razloga.

Dok se uspješni pojedinci bore na tržištu u neravnopravnim uvjetima, dotle uhljebi bezbrižno žive (i zacementirano sjede na svojim položajima) neovisno o rezultatima (i troškovima) svojega rada.

Ono što je osobama slobodna duha i zdrava razuma logično, nije logično i ljudima iz oficijelnog sustava, jer ako misle svojom glavom, prije ili poslije sukobit će se s umreženom okolinom. Zato nitko ne viče car je gol. Tek možda kad izgubi neki vlastiti privilegij.

Zato kad budete morali objašnjavati strancima razliku između narezanog dalmatinskog i drniškog pršuta, slobodno im recite isto ono što su meni napisali iz Ministarstva poljoprivrede (Važne proizvodne faze dimljenja kao i zrenja čine razliku između drniškog i dalmatinskog). Strancima ne spominjite slučajno gdje je Drniš (koliko čujem, još je u Dalmaciji), već ubacite tekst u Googleov prevoditelj i naučite napamet: The important production phases of smoking and ripening constitute the difference between Drniš and Dalmatian pršut. Pa nek jedu i osjete razliku!

Nama dajte okrugli stol za javne rasprave s uhljebima. Ne treba nam ni hljeba na tom stolu, siti smo svega. Tihomire, Life is not good!

P. s. Dana 5. srpnja 2016. poslali smo upit Ministarstvu poljoprivrede:

Poštovani,
S obzirom da radimo članak o hrvatskim namirnicama, pitam Vas da li možda imate informacije (makar i približne) o godišnjem ulovu (količini) kvarnerskih škampa te berbi lovranskih trešanja i lovranskih maruna.
Ukoliko nemate takvih saznanja, molio bih Vas da me uputite na instituciju koja bi to mogla imati.
Najljepše zahvaljujemo i pozdravljamo
Sa zanimanjem očekujemo odgovor. Ako ga uopće dobijemo.