Moja si racionalna strana uvijek nastoji objasniti stvari, pa sam tako nastojala osvijestiti što je to što me toliko fascinira kod pizze Napoletane. Poštujem, ali ipak sa skepsom uzimam popularna znanstvena objašnjenja o razlozima zbog kojih možemo postati ovisni o pizzi, tijestu, ili ugljikohidratima općenito… Jednostavno, mislim da se sva istraživanja o ovisnostima mogu svesti na sljedeće: potencijalno možemo postati ovisni o svemu što nam pruža ili donosi zadovoljstvo. Neke stvari u životu ipak ne biramo, već one biraju nas. Koliko god to ponekad imali problema prihvatiti…

Pizza je istovremeno remek djelo napoletanske gastronomije i najpopularnije jelo na svijetu. Rezultat tog paradoksa je da doživljava sudbinu genija talijanskog filma Federica Fellinia kojeg gotovo svi znaju, a tek rijetki uistinu razumiju. Popularnost nosi često sa sobom to prokletstvo.

Istina je, naravno, da niti u Napolju nisu sve pizze iste, pa čak niti najbolje. Bezbrojne su više i manje formalne kvalifikacije pizzerija u Napulju. Kada sam neki dan bila svratila do napoletanske pizzerije sa zagrebačkom adresom, simpatični pizzaiolo, Sicilijanac iz Messine, Daniele Milone, me je upitao: Jesi probala pizzu u kvartu Fuorigrotta, pizzerija Di Napoli? Jesam, odgovoram. Dobra je, ali meni je bolja u nepretencioznoj pizzeriji Pizza e contorni koja se nalazi u neposrednom susjedstvu. Za tu me pizzeriju veže jedna anegdota. Nakon što smo ju suprug i ja slučajno otkrili zbog činjenice da za razliku od gotovo svih pizzerija u Napulju ima gotovo kontinuirano radno vrijeme, postala je naša česta stanica na putu od Rima do Kalabrije. Kvart Fuorigrotta je ono što u Italiji nazivaju quartiere popolare, a to u Napulju znači gotovo i quartiere malfamato (ozloglašeni kvart). Neposredna blizina stadiona čini ipak taj kvart pitomijim mjestom zbog prisutnosti nerijetkih prolaznika. Jednom smo prigodom, željeli podijeliti zadovoljstvo posjeta s vlasnikom pizzerije koji goste na odlasku iz pizzerije rutinski pita: Je li bilo dobro? Na naš odgovor kako mi ciljano svraćamo u Napulj samo zbog pizze u njegovoj pizzeriji uslijedilo je iznenađenje i pitanje, komentar u stilu: Što vam bi da svraćate u Napulj samo zbog pizze? Pa ima dobre, još i bolje pizze u Rimu. U trenutku sam se bila prisjetila vjerojatno najluđeg što smo ikad bili napravili za potencijalno dobru hranu: vožnja planinskim bespućima, tridesetak kilomentara južno od Palerma, u potrazi za najboljim cannolom jer nam je slučajni, strastveni i jednako entuzijastični poznanik kojeg smo bili susreli na proputovanju rekao kako su u albanskom selu u unutrašnjosti Piana degli Albanesi cannoli aposlutno posebni. Moram priznati da sam u trenucima kada smo krivudali uzduž strmog puteljka koji je glumio cestu bila osjetila blagu paniku shvativši kako bi nas tu mogla progutati planina bez i najmanje mogućnosti da itko ikada sazna što, kako i kada nam se desilo. Bilo je prekasno za proklinjanje navigacije i svih suvremenih dostignuća tehnike i jedino što nam je bilo preostalo bio je nastavak vožnje dalje uz očajničku želju i nadu da čim prije ugledamo bilo što nalik nastambi.

Vraćajući se u stvarnost bila sam pomislila kako taj komentar vlasnika pizzerije vjerno govori o umilnom mentalitetu Napoletanaca koji se teško daju impresionirati, ali svjedoči i o tome kako pravi ljudi često nisu svjesni svoje bravure. Kao što često biva i s genijima; nisu svjesni svoje originalnosti, jer su njima stvari koje drugi ljudi ne razumiju jednostavne, pa čak i banalne. Teško je reći da li je to dobro ili ne.

I samoj mi se desilo da sam jela najgoru pizzu na svijetu u Veneciji, zgražavala se nad odmrznutim pizzama koje bih viđala u neposrednoj blizini Vatikana, a za koje su lakovjerni turisti vjerojatno bili u uvjerenju kako utjelovljuju pravu talijansku pizzu. Unatoč tome, nemam baš razumijevanja za prosvijetljujuća opažanja da se negdje drugdje, izvan Italije, jede bolja pizza nego u Italiji. Jednako bi bilo reći kako je torta Sacher u Italiji bolja nego u povijesnom hotelu u Beču. Talijani su, kada je u pitanju kultura enogastronomije, vrlo osviješteni i tijekom šest godina života u Rimu nisam nikad čula nesto slično. Ipak, vrlo su ponosni kada se radi o jednom od njihovih nacionalnih simbola tako da su početkom ove godine talijanski internetski prostor bili zaglušili članci o tome kako Amerikanci misle da je prava talijanska pizza Napoletana grozna i da je njihova pizza, u stilu Pizze Hot, mnogo bolja. Osobno, dozvoljavam da se nekome nešto nalik pizzi može sviđati više nego dobra pizza Napoletana. To su ukusi i to je legitimno, ali u tom slučaju više nema smisla govoriti o pizzi Napoletani, već o nekom drugom jelu. Ekstremni su primjeri prilagodbe na lokalne ukuse u svijetu: pizza sushi, pizza hot dog, pizza tajin i slično. Ne bih htjela zvučati arogatno, ali mišljenja sam da je edukacija preduvjet za prepoznavanje i razumijevanje pizze Napoletane. Izuzetak bi mogli biti vrlo izvježbani nepci velikog potencijala koji su, kao i svaki drugi veliki dar, vrlo rijetki. Ukratko: gore od pizze s kečapom je vjerojatno samo pizza s majonezom.

Kada sam jednom prigodom bila posjetila povijesnu pizzeriju Brandi, za jednu napuljsku pizzeriju vrlo netipičnog, gospodskog i chic ambijenta, jedva sam dočekala priliku da upitam vlasnicu što je to što po njoj čini pizzu Napoletanu tako jedinstvenom? Ostala sam iznenađena njenim odgovorom na prvu, iako je bio varijacija i svojevrsni déjà vu onog što sam već prethodno doživjela i čula u kvartu Fuorigrotta. Vlasnica je tek naknadno, nakon što je bila primijetila moje razočaranje njenom demistifikacijom pizze Napoletane, počela davati objašnjenja za koja je vjerojatno pretpostavila da bi mogla očekivati: posebna voda, specifična klima, vjetrovi i temperatura koji su idealni za dizanje tijesta… U pizzeriji gdje je još 1889. krštena pizza Margherita očekivala sam neku sočniju priču. Tim više što su Talijani, generalno, majstori u onome što se popularno i netalijanski zove storytelling. Ali to je šarm Napulja; ili ga voliš ili ga mrziš…

Korijeni pizze su vrlo drevni budući da je u svim povijesnim razdobljima postojao običaj da se tijesto koristi kao tanjur. Publije Vergilije Maron u Eneji piše:

Od pira načinjene po travi pogače metnu

I jela naslažu na njih po savjetu Jupiter-boga,

Pa na Cererin dar nagomìlajû plodova poljskih.

Sama se riječ pizza po prvi puta pojavljuje 997. godine u Ugovoru o zakupu mlina na rijeci Garigliano koji se čuva u arhivu Katedrale u Gaeti.

Potencijal za priču vezan i uz posebne, napoletanske uvjete za spravljanje pizze je prepoznao Gerardo De Nisco, geolog i suradnik kulturne udruge Napoli Sotterranea (Podzemni Napulj) koja je otvorila prvu geotermičku pizzeriju na svijetu, Le sorelle Bandiera, u samom centru Napulja, u okruženju hrama Dioscuri. Ta je pizzerija plod eksperimentalnih istraživanja in primis o tome koji su parametri bitni za dizanje tijesta. Tu se tijesto diže u sobama od sedre od 24 do 48 sati. Kvaliteta pizze je vrlo korektna, a i posjet podzemlju se može pretvoritu u zabavnu avanturu. Jednom prigodom smo suprug i ja igrom slučaja i za ljubav dragim prijateljima, posjetili tu posebnu pizzeriju i napuljsko podzemlje. Posjet je potvrdio da u životu valja raditi iskorake. Bilo je zabavno svjedočiti ispovijesti srednjovječne žene, ispremiješanoj s maštovitim proklinjanjem i vrućim psovkama. Vrlo je ohrabrujuće susresti i slušati nekoga za koga je očito da ima puno veći problem sa zatvorenim prostorom od vas.

Koliko sam puta bila u Napulju teško je reći, no vrlo se dobro sjećam tog jednog puta kada me bila razočarala pizza. Ironični slučaj je htio da to bude baš pizza u povijesnoj pizzeriji Da Michele, poznatom mjestu i onima koji nisu nikad zakoračili u napoletansku pizzeriju zbog filmskih scena u Eat, Pray, Love. Pizzerija koje svoje korijene vuče još od 1870. godine bez svake sumnje gradi svoj imidž na tradiciji tako da nudi samo dvije vrste pizze: Marinara (rajčica, ulje, origano, češnjak) te Margherita (rajčica, ulje, mozzarella ili fior di latte, ribani sir i bosiljak). Nije baš uvjet, ali draže mi je kada se ugodno osjećam u prostoru gdje jedem. Kao i kada je riječ o ljudima, volim da prostor, bez obzira radi li se o agroturizmu ili restoranu s Michelinovim zvjezdicama, ima osobnost i dušu. Po mogućnosti i toplinu. Stoga moram priznati kako mi mramorni bijelo-zeleni stolovi koji su me podsjećali na menzu u srednjovjekovnoj bolnici, nisu bili uopće simpatični. Što je puno gore: pizza je bila gotovo pregorjela i dobrim dijelom nejestiva. Osvrnuvši se po prepunom restoranu, uvjerila sam se kako, nažalost, nije bila riječ o nesretnom slučaju.

Za razliku od svih drugih jela kod kojih, u svrhu razbijanja dosade i rutine, volim varijacije i zabavlja me faktor iznenađenja, pizzu Napoletanu volim u naklasičnijoj varijanti. Potpisala bih tako, bez imalo oklijevanja, da do kraja života jedem onu koju sam bila probala prošlog Valentinovog u Sorbillovoj starijoj pizzeriji u centru Napulja. Bila je to najdelikatnija pizza Napoletana koju sam ikad probala. Povod je bio intervju koji još uvijek čeka pravo vrijeme za objavu. Iako sam često skeptična prema televizijskim zvijezdama, ovog puta me medijski sveprisutan Gino Sorbillo razuvjerio.

Vrlo ugodno iznenađenje bila mi je i dobra pizza Napoletana u srcu Zagreba, u novootvorenoj pizzeriji Basta; posebice ako govorimo o delikatnosti tijesta. Blago glagoljivi pizzaiolo Daniele Milone mi je otkrio tajnu da sam imala sreću da je baš toga puta uspio ostaviti tijesto da se diže puna tri dana. Osim strukture, za pizzu Napoletanu je ključno i pečenje gdje mnogi padaju na ispitu. Budući da je vrijeme pečenja oko 50 sekundi, nije baš lako postići optimalan rezultat. Bilo je simpatično i zabavno prepoznati tršćanski rukopis pizze Napoletane u Zagrebu koliko god to bila, ujedno, i moja jedina zamjerka. Vrlo jednostavno: ključ je u origanu. U trenutku sam se bila prisjetila kulturološkog šoka koji sam bila doživjela kada sam jednom prilikom bila naručila pizzu u Trstu. Tim više što je to bilo pri povratku iz Napulja. Kod pizze Margherite je bitna harmonija okusa svih sastojaka; dakle ništa ne smije prevladavati. Zbog toga varijacija s dominantnim origanom nikako ne dolazi u obzir. Origano je super, ali u nekoj drugoj priči. U Napulju je origano nešto apsolutno nezamislivo na pizzi Margheriti, dok je od Trsta pa nadalje nešto sasvim normalno, vjerojatno čak i poželjno. Slikovit primjer prilagodbe pojedinih jela lokalnim ukusima. Napoletanci bi vjerojatno rekli da se pizza Margherita bastardizzata (u slobodnom prijevodu: poklošarila), budući da bismo objašnjenje za origano na pizzi Margheriti mogli tražiti u nekoj vrsti hibrida pizzeMarinare i pizzeMargherite (prema preciznom Međunarodnom disciplinariu Associazione Verace Pizza Napoletana i sukladno staroj napoletanskoj tradiciji origano je jedan od sastojaka pizze Marinare).

Pri drugom sam se posjetu pizzeriji Basta zbog toga oduševila kada mi je Daniele rekao da su zamijenili origano svježim bosiljkom. Rekao sam vlasniku: Radimo pravu pizzu Napoletanu u Zagrebu, pa kom' milo, kom’ drago.

Pizzaioli Veraci Riuniti (Ujedinjeni izvorni pizzaioli) rezimiraju filozofiju spravljanja pizze Napoletane u nekoliko riječi: Malo esencijalnih sastojaka, rigorozna metoda, potraga za jednostavnošću, sveto strpljenje i zabava. Pizza Napoletana je ostala najvrijednijim, autentičnim, nevjerovatnijim primjerom talijanske izvrsnosti. Esencijalnost pizze čini taj proizvod i simbolom talijanskog dizajna. Stoga su Pizzaioli Veraci Riuniti angažirali fotografa Oliviera Toscania, poznatog široj javnosti po kontroverznim reklamama za Benetton, za snimanje kataloga fotografija napoletanskih pizzaiola Tu vuò fa’ il Napoletano (Ti bi bio Napoletanac). O svom odnosu s pizzom on kaže: Izvrsna je! Prvi talijanski proizvod. Automobil, koji se u Italiji poistovjećuje s Ferrariem ionako nisu izumili Talijani. Pizza je, međutim, naša iako su je poslije oteli. Vi, Napoletani koji ste majstori otmice, ste bili prokleti. Sve pljačke Rolexa ne vrijede kao tako laka otmica pizze.

No pizza se ipak ne dira u Napulju. Napulj je to pokazao ujedinivši se i digavši se na noge u travnju ove godine, nakon pojavljivanja blasfemične reklame McDonald’sa za Happy meal. U reklami, mladi bračni par s malim djetetom sjedi za stolom i naručuju pizzu u jednoj pizzeriji. Konobar pita dijete koju pizzu želi, a dijete odgovara: Happy meal! Napoletanci su to shvatili jako osobno. Promptno su uzvratili antipropagandnim spotom, dok su napoletanski pizzzaioli vrlo demonstrativno, u najstrožem centru Napulja, na strateškom mjestu ispred restorana McDonald'sa, organizirali akciju dijeljenja pizze djeci koja su prolazila. Ponajbolji talijanski pizzaioli: Gino Sorbillo, Davide Civitiello, Teresa Iorio, Simone Fortunato i Vincenzo Capuan, su u suradnji s jednim od vodećih, internacionalnih lanaca pizze Napoletane Rossopomodoro, snimili simpatičan spot kojim brane čast pizze Un pasto felice (Sretan obrok) i u kojem iznose svoja iskustva o reakciji djece na pizzu. Kampanji se pridružio Movimento 5 stelle podignuvši cijeli slučaj na političku razinu. Tražili su od Agencije za komunikacije u Parlamentu da ocrni reklamu McDonald’sa koja vrijeđa talijansku pizzu i zatražili od McDonald’sa da povuče sponzorizaciju s EXPO-a 2015. Poručili su napoletanskim pizzaiolima da nitko nije napao njih ništa više nego što je napao instituciju same pizze. Uslijedila je isprika iz McDonald’sa: I mi također, da buoni Italiani, volimo pizzu i odlazimo u pizzerije. S našim smo spotom željeli prikazati situaciju koja se desila svakome tko ima dijete. Roditelji žele izaći, a djeca traže da ih se odvede do McDonalds’a. Kojem roditelju se nije dogodilo nešto slično?

Još jedan fenomen karakterističan za Napulj je onaj vezan uz poimanja vremena. Napoletanci se ponašaju kao da imaju svo vrijeme ovoga svijeta. Kad se dogovaraju za izlazak ili večeru imaju običaj reći: Vidimo se navečer, što znači od devet, pa nadalje; devet i pol, deset, deset i pol… Nitko oko toga ne radi problem. Sjećam se kako za vrijeme mog studentskog boravka u Napulju dvojica kolega sa sjevera Europe nikako nisu mogli prihvatiti taj segment šarma napoletanskog mentaliteta. Svaki su dan tijekom puna dva tjedna, a već od ranog jutra započinjali govoriti kako mrze Napulj i da sutra odlaze jer sve skupa više nema smisla. Na kraju su ipak ostali do samog kraja. Bit će da su jedni od onih koji se muče i prisiljavaju završiti pročitati knjigu do kraja uvijek i ma kako im mrska bila. To je nešto što nikad nisam razumjela budući da bi barem slobodno vrijeme u koje sami imamo privilegij birati što ćemo i koliko raditi, vjerojatno, trebalo biti povezano s ugodom. Nakon te sam epizode bila zahvalna geografiji i geopolitici koje su nama Hrvatima dale veći potencijal za prilagodljivost; bilo da se radi o poslovičnoj njemačkoj preciznosti, bilo o živopisnoj i životnoj, napoletanskoj kreativnosti.

Nije lako shvatiti Napulj, jer da bi ga se shvatilo treba za sobom ostaviti sve predrasude, sve ono što mislimo da smo znali o Italiji i Talijanima, jer Napulj je sa svojom posebnom kuhinjom, posebnim dijalektom i muzikom koja se sluša samo u Napulju jednostavno oaza za sebe. Jedna od posljednjih tapa Grand Toura koji je početkom 18. stoljeća bio postao statusni simbol među europskom inteligencijom i aristokracijom je proizvod milenijskog miješanja različitih kultura. Kada krenete u šetnju Napuljem, moći ćete prepoznati i otkriti sve te tragove i rukopise. Španjolci su ovdje, tako, ostavili dramatičnost i teatralnost. Nadimak najpopularnije napoletanske ulice, dugačke oko 2 kilometra, koja je u rimsko doba bila jedna od tri decumani, je Spaccanapoli od glagola spaccare razbiti, raskomadati, a ne primjerice Dividenapoli podijeliti, dijeliti. Spaccare je puno moćnije od dividere i često se koristi u smislu rasturiti nešto. Napulj je uz Palermo po atmosferi i najarapskiji grad u Italiji. Kaotičnost je ono što se prvo primjećuje kada se zakorači u staru gradsku jezgru. Tu jednostavo vrijede drugačija pravila. Prividan je kaos, međutim, okovan skrivenim, krutim i okrutnim pravilima. Ovdje vrlo brzo naučiš da su zeleno i crveno na semaforu samo boje, a da u praksi vrijede nepisana, kodificirana pravila ulice. Napulj je i grad kontrasta, Totòevog Nobilità e miseria (Plemstvo i bijeda), ali nedvojbenog i jedinstvenog šarma. Stendhal na svom odlazku iz Napulja piše: Neću zaboraviti niti ulicu Toledo, niti sve druge kvartove u Napulju; u mojim očima je bez ikakve dvojbe najljepši grad na svijetu.

Važan dio bogatstva kulturnog nasljeđa Napulja je napoletanski dijalekt za koji je UNESCO proglasio da se može usporediti s jezikom. S dolaskom Garibaldia i krajem Kraljevstva dviju Sicilija napoletanski je bio i službeno proglašen jezikom. Zabava je u Napulju nužno povezana s dobrom hranom tako da glagol pariare u napoletanskom govoru koji se izvorno odnosio na probavu i stanje ugode koju osjetimo nakon što smo pojeli obilan i ukusan obrok, sada ima značenje zabaviti se, bez negativnih razmišljanja uz sreću i spokoj.

Razumjeti pizzu Napoletanu bez da se razumije Napulj je moguće, ali samo djelomično. Jedno je prepustiti se isključivo organoleptičkom užitku, a nešto sasvim drugo jesti komadić pizze i imati svijest o tome da se družimo i upoznajemo s komadićem fascinantne povijesti još fascinantnijeg i jedinstvenog mjesta na svijetu. Položaj ponad seizmičkog tla, ispod katastrofičnog vulkana, te konstantne prijetnje kroz generacije su formirale stanovništvo snažne osobnosti i karaktera.

Moja ljubav prema pizzi Napoletani traje sada već i pola mog životnog vijeka. Započela je kada sam tijekom studija iskoristila povoljnu prigodu studentske razmjene i boravila u Napulju dva tjedna. Taj se moj boravak, uz kontinuirane izlaske, bio sveo i na dva tjedna gastronomske degustacije u kojoj je gotovo svakodnevno bila na meniju i pizza Margherita. Boravila sam u zgodnom stanu na famoznom Vomeru s još tri više-manje prijateljice. Dugo sam bila zbunjena činjenicom da taj Vomero važi za tako elitan kvart. Uglavnom, objašnjenje za to bila sam pronašla u činjenici da su naša zgrada, kao i gotovo sve ostale zgrade u naselju, imale portira; dakle bile su čuvane. Inače je Vomero po svemu bio totalno drugačiji od svih elitnih kvartova koje sam ikada do tada bila vidjela. Ubrzo sam primijetila kako na ljude ostavlja dojam kad kažem da živim u Vomeru; nešto poput onoga kada bi me u Rimu, dugo godina poslije, znali pitati od kuda mi je točno suprug, a ja bih odgovorala: Iz Kalabrije. Samo obrnuto. Uslijedilo bi obavezno pitanje: Je li ljubomoran?, dok sam se ja uvijek osjećala kao da me zapravo pitaju: Je li mafijaš? Bilo je očito da im je to bila prva asocijacija i da je upravo zbog toga ta činjenica tako dojmljiva. Neko sam se vrijeme gotovo i opravdavala, a onda me počelo zabavljati tako da sam bila odlučila servirati ljudima koje bih upoznavala informaciju da mi je suprug Calabrese i onda kad me nitko nije ništa pitao. Zapravo, to bi bila jedna od prvih stvari koju bih rekla kada bih nekog upoznala. Gotovo kao: Ja sam Ines i moj suprug je Calabrese. Kad nešto ne možeš promijeniti valja uzeti zabavnu stranu. Slava kalabrijske mafije prelazi sve granice, tako da me je na potencijalnu opasnost i moguće probleme vezane uz činjenicu da sam počela hodati s Calabresom koji je studirao u Miamiju bila upozorila i jedna, moram to naglasiti, dobronamjerna, zagrebačka prijateljica kojoj je suprug radio u tajnoj službi i imao vrlo pouzdane informacije o povezanosti slanja na studij u Miami i kalabrijske mafije. Srećom, vrijeme je pokazalo da smo suprug i ja slični, između ostaloga, i po tome što potječemo iz skromnih obitelji, ali nas to nije sprječavalo da pokušamo steći znanje izvan standardnih okvira, tako da je ispalo kako je dobronamjerna prijateljica bila pomalo paranoična.

Često me, i kad su druge stvari u pitanju, zabavlja činjenica što se sve u modernom društvu smatra tabuom i na što se većina ljudi licemjerno skandalizira dok se istovremeno prešutno tolerira da je na snazi općeprisutna elementarna nepristojnost; počevši od pozdravljanja i odzdravljanja, odgovaranja na sms-poruke, e-mailove i slično. Ima ljudi koji smatraju da je jako velikodušno od njih što su ti odzdravili, a kamoli pozdravili te prvi; kao da su ti time napravili neku veliku uslugu. Pretpostavljam da je takvim ljudima dopustivo nepozdravljati osobu ako u njihovoj percepciji nije na nivou. Iz ovih ili onih razloga. To je, naravno, vrlo podložno promjenama budući da znamo kako Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje, ali oni se uglavnom ne zanemaraju tako dalekovidno. Kao da su vezano za to preuzeli flegmatičnu Poi vediamo (Vidjet ćemo poslije) filozofiju Talijana s juga. E to je, primjerice, nešto što držim apsolutno nedopustivim, pa čak i tužnim.

Nakon dva tjedna Napulja, budući da nisam sa sobom mogla ponijeti pizzu, ponijela sam u Zagreb ideju da ću prvom prigodom kupiti bosiljak. I tako je bosiljak postao dio moje svakodnevnice i moja mala oaza Mediterana na kontinentu; nešto za što sam dugo bila uvjerena kako bez njega ne bih mogla živjeti. Naravno, sve dok se nisam fatalno i konačno zaljubila u pizzu Napoletanu.

Slučaj Roberta Saviana druga je strana medalje Napulja. Saviano je autor svjetskog bestsellera Gomorra koji još od 2006, kada je izašao roman, živi pod stalnom oružanom zaštitom i prisiljen je kontinuirano mijenjati, najčešće, inozemne adrese. Usprkos tome se vrlo posvećeno nastavio boriti za sve ono što smatra ispravnim i za sve ono u što vjeruje, ali nažalost uz tu spomenutu, previsoku cijenu. Proteklih osam godina sam putovao svugdje sa sedmoricom istreniranih tjelohranitelja u dva blindirana automobila. Živio sam u policijskim barakama ili anonimnim hotelskim sobama i teško da sam proveo više od nekoliko noći na istom mjestu. Prošlo je već više od 8 godina otkada sam se vozio vlakom ili provozao na Vespi, izašao u šetnju ili na pivo. Sve je programirano do minute; ništa nije ostavljeno slučaju. Raditi bilo što spontano samo zbog toga što sam poželio, bilo bi tragikomično komplicirano. Saviano sanja o stvarima koje često uzimamo zdravo za gotovo i koje nam se čine deplasiranim. Radikalan način života tog čovjeka kojemu je najveći i neoprostiv grijeh taj što se borio za pravdu i istinu je vrlo uvjerljiv argument da se preispitamo o svemu što držimo očitim. Na svoj popis 10 stvari za koje vrijedi živjeti on stavlja, primjerice: baciti se duboko u more, tamo gdje je more još uvijek more, dok mu je na prvom mjestu da buon Campano mozzarella di buffalla aversana. Ja sam se pak, kada sam razmišljala o svom popisu, sjetila Fellinieve Sylvie (Anite Ekberg) u kultnom filmu La Dolce vita. Zvijezda filma, američka glumica koja u zlatno doba talijanske kinematografije dolazi u Rim radi snimanja na konferenciji za novinare odgovora: Ima puno stvari koje me zanimaju, ali tri su stvari koje volim najviše: ljubav, ljubav i ljubav. Meni je pizza Napoletana na uvjerljivom četvrtom mjestu. I sam Fellini u spomenutom filmu veliča pizzu u sceni kada Sylvia slijeće na aerodrom gdje ju čekaju brojni novinari i paparazzi. Nakon što za potrebe fotografiranja šarmantno odmahne rukom, pojavljuju se konobari s pladnjem na kojemu je ogromna pizza. To je sve čime su joj pokazali i zaželjeli dobrodošlicu.

Zašto sam uopće imala toliko želju prvog puta posjetiti Napulj? Svjesna rizika da ću zvučati površno, ipak odgovaram iskreno: Zbog izreke Vedi Napoli e poi muori! Iako možda naizgled zvuči naivno, snaga riječi u toj izreci činila mi se presnažnom da bi bila bez pokrića. Sigurna sam kako me je ta izreka obilježila do kraja života. Svjedočanstvo koliko su riječi snažne za onoga tko sluša.

Goethe svoje gotovo mistično iskustvo i susret s Napuljem opisuje sljedećim riječima: I meni se čini da sam ovdje netko drugi. Tako da su moguće dvije stvari: Ili sam bio lud prije nego što sam došao ovdje, ili sam to sada.

Stoga, ako ste znatiželjni i otvoreni prema životu, posjetite Napulj, prepustite se, otkrijte izvornu pizzu Napoletanu i dopustite mu da vas zavede.