Već duže vrijeme pratim(o) na portalu (?) Kult Plave Kamenice www.plavakamenica.hr nepotpisane tekstove pune osobnih dojmova nepotpisanih autora članaka. Unatoč prisutnosti tog istog KPK i na Facebooku, njihovi članci se puno više dijele i onda komentiraju na profilima pojedinaca (uz lajkove, izazivaju žustre rasprave s najčešćim komentarima da je autor nepotpisan, da tekstovi zvuče PR-ovski ili da su subjektivno intonirani). Od tih rasplamsavajućih članaka, zamijetio sam živu raspravu na temu članka nepotpisanog autora: Zašto vinske liste u hrvatskim restoranima ne valjaju? (od 30/04/2016)

Zato, zasučimo rukave, citirajmo dijelove teksta i dajmo osobne (potpisane) komentare kao prilog diskusiji (pa i rasplamsavanju).

…Kad smo se, pak, vraćali s Hvara, jedino vino koje se moglo dobiti na trajektu bila je graševina; dakle ne pošip, ne bogdanuša, ne vugava, nego, eto, baš graševina….

U Splitu… gdje na zaista groznoj vinskoj karti, gotovo da i nije bilo lokalnih vina...

…u sasvim drugom, turistički jednako važnom dijelu Hrvatske (Istra), naletjeli na vrlo sličan odnos prema vinu

…U istarskim hotelima stanje je tek nešto bolje…

…Prije osam ili devet godina, stanje u Dubrovniku bilo je još značajno lošije…

…Stanje nije bitno bolje ni u Zagrebu...

…Zašto su, dakle, vinske liste u Hrvatskoj toliko dosadne, nekompetentne i loše…

Prvi je razlog očigledan: ekonomska kriza pomela je vinski i gastronomski entuzijazam iz početka dvijetisućitih godina, pa su vlasnici restorana morali štedjeti…

(NE)TOČNO: Recesija je ozbiljan (vjerojatno i najveći) problem (ne samo) restoranske scene. No, valja istaći da je našoj recesiji svoj veliki doprinos dao i nepotpisani autor članka. Upravo je objavljeno na stranici Porezne uprave (30.4.2016.) da je njegov osobni dug tom istom društvu u recesiji 2.625.103,28 kn.

Drugo, do prije godinu ili dvije, u hrvatskim medijima koji se nešto ambicioznije bave vinom i hranom, vladala je mantra da se, eto, moraju piti samo hrvatska vina što, osim u Istri, nije imalo puno veze s pravilom drink local (pa smo tako na hvarskom trajektu dobili graševinu umjesto bogdanuše)...

(NE)TOČNO: Ne znam odakle ovi podaci nepotpisanom autoru članka, koji je uostalom u tom razdoblju vrlo aktivno sudjelovao u medijima na tu temu i nismo zamijetili takve žalopojke onda. Možda je trebao i konkretno reći na koje se medije to odnosi.

Treće, u hrvatskom hotelijerstvu i restoraterstvu vlada golemo neznanje o vinu. Restorateri i hotelijeri, kao i voditelji restorana, uglavnom ne znaju ništa ili vrlo malo o buteljama koje prodaju, te na vino gledaju ili kao na veliku investiciju s neizvjesnim povratom, ili kao na trošak za reprezentaciju…

(NE)TOČNO: Ali je isto tako točno da TO nije jedini problem hrvatskog ugostiteljstva i da je (i) u ponudi vina napravljen velik korak naprijed. Citirajući (samo) desetak (pa i točnih) primjera na kojima će bazirati zaključak, neprofesionalan je pokušaj nepotpisanog autora članka.

Četvrto, Hrvatska nikada nije imala manje aktivnih somelijera, pa se stoga za vina brinu konobari, koji mogu biti najdobronamjerniji na svijetu, ali nisu osobito kvalificirani za posao s vinima.

(NE)TOČNO: Ne razumijem: da li je Hrvatska prije imala više aktivnih somelijera nego danas? Bio bi interesantan odgovor nepotpisanog autora članka na ovo pitanje.

I peto, hrvatski se ugostitelji u sastavljanju viskih karti previše oslanaju na distributere, pa smo tako suočeni s dosta jedinstvenom situacijom, da trgovci vinima katkad određuju kako izgleda konačna restoranska vinska ponuda…

…sasvim je malo restorana, poput spomenutih zagrebačkih ili, pak, kvarnerskih Bevande i Plavog podruma, koji su uspješno svladali te prepreke.

(NE)TOČNO: Vlasnici bi od tih istih distributera mogli tražiti i druga vina pod uvjetom da se u to razumiju i da smatraju da će ih netko kupiti. Komentirati poslovnu politiku lokala raznih nivoa jedno je od klasičnih lakonskih zaključaka nepotpisanog autora članka. Primjeri poput ambiciozne (i investicijski) Bevande, te Plavog podruma (gdje je vlasnica istovremeno i izuzetno stručna osoba u vinskoj temi) toliko su iznimni da ne mogu biti putokaz – nikome!

ZAKLJUČAK

Možda da na kraju spojimo naslove, naš i njihov. Ima li logičan zaključak na pitanje iz naslova KPK: Zašto vinske liste u hrvatskim restoranima ne valjaju? Jedan je nedobronamjerni (?) komentator rekao: zato jer vina ne odabire nepotpisani autor tog članka. Mi ćemo (samo) javno otvoriti plavu kamenicu i dodati tek da je to - Davor Butković.

Nepodnošljiva je lakoća arbitriranja D.B.-a u člancima - recenzijama restorana i ad hoc analizama problema hrvatske eno-gastronomije. Tako samouvjereno ući u restoran (kako sam autor kaže: drugi put u 17 godina) i donijeti autoritativan stav o prvorazrednoj patki, premekanim njokima i nedostatku srčanosti goveđe juhe), te lakonski samopodrazumijevajući zaključiti sve drugo u članku, zaista treba imati hrabrosti.

D.B. je očito ima. Jedan njegov kolega je 14. kolovoza 2015. dobio opomenu kojom je pozvan da u roku osam dana uplati porezni dug od ukupno 0,40 kuna (39 lipa glavnice i 1 lipu kamata!?) poreza na cestovna motorna vozila, jer će u protivnom Porezna uprava pokrenuti postupak ovrhe. Jako bi me zanimalo o čemu bi D.B. pisao da je kao i mnoštvo (obično) nezaposlenih novinara stvarno ovršen za svoj (2,6 milijunski) dug. Ne vjerujem da bi itko čitao njegove recenzije o kruhu, soli i vodi.

Damir Fabijanić (uredno potpisan)

P. s. Još uvijek čekam(o) da Zagrebački velesajam predstavi javnosti famozni koncept (neodržanog) vinskog sajma Vinovita (iz 2013. g.) koji je napravio sada već poznati pisac članka D.B., u kojem je očito bilo odličnih ideja (kad je plaćena ta cijena), pa je prava šteta da ostanu neiskorištene (više ovdje).