Bez obzira gdje išli i bez obzira kakvo bilo vrijeme, uvijek sa sobom ponesite vlastito sunce, napisao je američki pisac Anthony J. D'Angelo, a slično je još početkom 90-ih pjevala australska skupina Crowded House u svome hitu Weather With You. Srećom, kada sam se posljednjega vikenda u rujnu uputio prema Kranjskoj Gori, nisam bio prisiljen nikoga citirati, a kamoli za utjehu pjevati hitove stare više od četvrt stoljeća. Naime, vrijeme je bilo savršeno, sunčano, ali ne prevruće, pa mi je u misli prije došla ona Sheryl Crow Soak Up the Sun. K tome još, predamnom je bio gurmanski vikend u Kranjskoj Gori i Italiji i ugodno druženje s istomišljenicima.
Toga je vikenda, pojasnimo to onima koji nisu znali, Gourmet Club priredio prvi gurmanski vikend s bazom u kranjskogorskom Skipass Hotelu, malome luksuznom hotelu u središtu poznatoga skijališta, koji se od otvorenja prije četiri godine okitio titulama Najboljeg boutique hotela i Najboljeg romantičnog hotela Slovenije, a posljednje dvije godine i Najboljim malim hotelom u Sloveniji prema ocjenama samih gostiju (TripAdvisor). Na ovome blogu već sam pisao o večeri posvećenoj jedinstvenome talijanskom vinaru slovenskoga podrijetla, Jošku Gravneru, pa sam poučen tim iskustvom te još dva koja sam ove godine doživio u istome hotelu, točnije njegovu istoimenome restoranu (večere posvećene vinima Marjana Simčiča te pjenušcima Bjana (Miran Sirk) i talijanskom proizvođaču vrhunskih grappa Nonino (iduće godine slavi 120. rođendan), bio siguran da će doživljaj biti nezaboravan.
Moja očekivanja bila su dobro potkrijepljena sjajnim organizatorskim sposobnostima Lidije i Braneta Justina, bračnog para koji besprijekorno vodi taj obiteljski hotel, ali i kreativnošću i vještinom Mojmira Šiftara, chefa Skipass restorana, jednog od daleko najperspektivnijih mladih slovenskih gastro uzdanica, kojeg krasi pročišćeni stil jasnih okusa i moderni kreativni koncept, stil koji je skladno uklopio u ideju vlasnika o kuhinji tromeđe. Budući sam znao da je restoran Skipass priredio već više od 60 vrlo uspješnih degustacijskih večera na različite teme, nije mi bilo druge negoli jedva čekati da se prepustim užicima.
Moram odmah reći da su sva očekivanja bila nadmašena. Dosta toga moglo se zahvaliti savršenome sunčanom vremenu koje me u petak dočekalo u Kranjskoj Gori, gdje više nije bilo ljetne turističke vreve, već je sve odisalo mirom, i više nego dobrodošlim nakon zamorna radnog tjedna. Nakon smještaja u iznimno udobnu sobu hotela i šetnje mjestom, javila se i glad, dobro tempirana za fine dining večeru predviđenu u restoranu Skipass.
Nakon pića dobrodošlice, sjajnog pjenušca Bjana Rosé Brut, kapljice nastale iz mašte Mirana Sirka, prema mnogima najboljeg slovenskog proizvođača pjenušavih poslastica, sretnici koji su se prijavili za gurmanski vikend sjeli su za stolove i prepustili se kuhinjskoj ekipi Mojmira Šiftara. Mojmir je za tu prigodu osmislio šestosljedni degustacijski meni, koji je započeo Carpacciom od svinjskih ušiju kuhanih u umaku od soje s emulzijom senfa i vrtnom potočnicom, sjajnim uvodom na temu hladetine, s nevjerojatno delikatnim mesom ušiju. Potom je poslužena Tuna hladno dimljena na biljnome čaju, s mariniranim krastavcem, cvijećem i listovima tropaeoleuma (nasturtium), redukcijom naranče i gingerberryja (gaultheria procumbens) te čipsom od tapioke s crvenim paprom, jelo koje je pokazalo Šiftarovu vještinu uporabe čajeva u kreativnoj kuhinji (napisao je čitavu kuharicu na tu temu, 44 nijanse čaja), ali i svoju verziju klasično-suvremenog posluživanja sirove tune. Morski dio menija zaključen je
Gamberima pohanim u panko mrvicama, s koricom limuna, pireom od mrkve sa slaninom i zrakom (prozračnija verzija pjenice) od limunade. Gamberi su imali nevjerojatno svjež i jak okus, a pohanje u panku dalo im je hrskaviju i prozračniju teksturu od bilo koje druge vrste zapadnjačkog poha. Naime, panko je vrst sitnolisnatih krušnih mrvica koje se rabe u japanskoj kuhinji, u svrhu dobivanja hrskave korice u pržene hrane, poput tonkatsua (svinjski kotlet pohan u dubokom ulju).Jednako efektno bilo je sparivanje okusa gambera s limunom, mrkvom i slaninom.
Dva naredna mesna jela započeli su Ravioli punjeni skutom iz Gozd Martuljka i začinskim travama, raguom od prepelice i uljem natopljenim začinskim travama. Mojmir skutu nabavlja od jednog starijeg čovjeka s malog gospodarstva u obližnjemu Gozd Martuljku, koji proizvodi malo, ali doista superiorne skute od mlijeka krava koje pasu na bogatim alpskim livadama. U spoju s delikatno pirjanim mesom prepelica i svježim lokalnim začinskim travama, sjajno jelo s okusima tromeđe. Za glavno jelo potom je poslužen Jelenov hrbat s ječmom i tikvom, slatkim od dunja i na balzamskom octu glaziranom ljutikom te svježim pelinom, savršeno spravljeno meso divljači, u klasičnoj kombinaciji sa slatkastim okusima i kontrastom pelina.
Degustacijski meni dovršen je Mousseom od bijele čokolade i ljubičice, kristaliziranom ljubičicom, zaprženom meringom, umakom od manga, prženim lješnjakom i ukiseljenim krastavcima, lijepo izbalansiranim desertom, kako okusima, tako i teksturalnim kontrastima moussea, kremastog umaka i meringe.
Sommelierske uloge ovom se prigodom prihvatio Brane Justin, koji je, uz početni pjenušac Bjana, vješto odabrao vina koja su odgovarala posluženim sljedovima – bogati Sauvignonaise (nekadašnji furlanski tokaj) Marjana Simčiča, vrlo kompleksnih biljnih i cvjetnih nota, zatim iznimno svježi Sivi pinot Dušana Kristančića te talijanski Vis Uvae vinarije Il Carpino, kojim je Justin želio skrenuti pozornost na posve različita vina koja se mogu dobiti od iste sorte, u ovome slučaju od sivog pinota. Naime, za razliku od svježe Kristančićeve verzije, Vis Uvae je, zahvaljujući dugoj maceraciji i purpurastoj kožici sivog pinota, snažno i kompleksno vino jantarne boje (slično Gravnerovu stilu). Za jelo od divljači Brane je odabrao suho crveno vino Stara brajda iz kolekcije Hrvatima dobro znanoga vinara Stojana Ščureka iz Dobrova u Brdima, rubinsko crveno i punoga tijela, ali lakih tanina i ugodna i duga finiša. S aromama koje podsjećaju na zrelo crveno voće, začine i makiju, savršeno je pratilo jelenovo meso. Uz desert je još poslužen porto.
Ako je večera u petak bila posvećena fine diningu, cijeli je subotnji dan bio namijenjen tradicionalnim okusima Furlanije. Naime, nakon doručka krenuli smo u Italiju te nakon samo 20-ak minuta vožnje, prošavši Tarvisio, stigli u Campolongo, gdje smo se ukrcali na gondolsku žičaru koja nas je s kakvih 800 podigla na 1790 metara nadmorske visine, na planinu Lussari.
Monte Santo di Lussari (slovenski Višarije, njemački Luschariberg) zapravo je mjestašce usred visokih planina i bogatih šuma, čija je glavna atrakcija čuvena hodočasnička crkva Sv. Marije, oko koje se i formiralo samo mjestašce. Svetište datira još iz 1360, kada je, kaže legenda, pastir iz Camporossa tu izgubio stado ovaca te, nakon duge potrage, našao svoje ovce okupljene oko grma u kojem je ugledao kip Djevice Marije s djetetom. Odnio ga je u dolinu i predao župniku u Camporossu, no nekim čudom, kip se dva puta vraćao na isto mjesto u planini, uvijek okružen stadom ovaca. Naravno, bilo je to dosta da se proširi fama o čudu s Lussarija, pa je spomenute 1360. na brdu podignuta kapelica, a 1500. i crkva. Budući je crkva 1807. izgorjela zbog udara groma, a novosagrađena potpuno uništena u Prvome svjetskom ratu, danas se na tom mjestu nalazi građevina iz 1925, godine kad je kip Madone, u međuvremenu čuvan u Camporossu, vraćen na Lussari. Potpuno renoviranu crkvu (2000) obilaze brojni hodočasnici triju naroda, odnosno plemena (Germansko, Romansko, Slavensko), ali i turisti iz cijeloga svijeta.
Iako smo rado obišli to svetište i prekrasno uređenu crkvu, naše hodočašće ovaj je put bilo posvećeno jednom drugom kultu – tradicionalnoj furlanijskoj kuhinji. Naime, naš gurmanski vikend predvidio je ručak u najpoznatijem lokalu na Monte Lussariju, Locanda al Convento da Jure. S obzirom da je bila subota i savršen sunčani dan, izletnika je bilo mnogo, a Locanda prepuna. Nas su ipak čekala rezervirana mjesta na osunčanoj terasi s fascinantnim pogledom na planinski lanac Cacciatore. Još važnije od toga, čekao nas je i tipični furlanijski meni od pet sljedova (jedan više negoli je najavljeno u programu), sparen s poznatim furlanijskim vinima.
Uz prosecco najprije je za trpezu stigao pozdrav iz kuhinje u obliku prženih cvjetova tikvice i u tijestu prženih listića kadulje. Za prvi slijed poslužena je kremasta palenta prelivena rastopljenim sirom Montasio, lokalnom zvijezdom mliječne ponude i jednim od najrjeđih i, među znalcima, najcjenjenijih talijanskih sireva, koji se u Furlaniji u pravilu rabi umjesto inače obligatnoga Parmigana Reggiana.
Sjeverno od Hrvatima dobro znana skijaškog mjesta Sella Nevea, neposredno uz slovensku granicu, šest kilometara duga, strma i uska planinska cesta vodi do visinskih pašnjaka pod planinskim masivom Montasio, čuvenog alpskog mjesta ljetne ispaše na kojem se ujedno proizvode i najkvalitetniji primjerci furlansijkoga ponosa – sira Montasio, dakako nazvanog baš prema ovoj visoravni.
Kao drugi slijed poslužena je neobično ukusna krem juha od krumpira, obogaćena svježim vrganjima, koji su slijedili veliki ravioli punjeni ricottom i alpskim začinskim travama, posuti ribanom dimljenom ricottom i makom. Za glavno jelo bio je predviđen ragu od košute s palentom, a za desert i tu uobičajeni tiramisu, bogat, kremast i slastan.
Uz uspon na vrh Monte Lussarija i razgled minijaturnih trgovina sa suvenirima, dojmovima prepun izlet završen je zadržavanjem u Tarvisiju. Neki su iskoristili prigodu obići najpopularnije wine barove – Hladik i Nabucco, s lijepim izborom lokalnih vina, dok su drugi provjerili (ako ni zbog čega drugog, tradicije radi) lokalne modne i sportske trgovine. Netko je kupovao delikatese, netko grappe, a netko jednostavno prošetao mjestom i u nekom od barova, uz kakav dižestiv, hvatao posljednje zrake sunca. Po povratku u Skipass Hotel rijetko je tko bio gladan.
I nedjelja je osvanula u suncu i bez ijednog oblačka, pa se nakon doručka bilo teško odlučiti za povratak kući. Zato su se neki uputili prošetati oko jezera Jasna na rubu Kranjske Gore, dok su se drugi uputili na Vršić, pogledati obnovljenu Rusku kapelicu, prošetati na vrhu do nekog od planinarskih domova i, prije povratka, ručati u nekome od njih. Pojedinci su čak svratili i do obližnjeg Bleda, gdje je upravo završavala serija ljetnih vikend događanja, i to priredbom Okusi Bleda, na kojoj su se delicijama predstavile različite talijanske pokrajine – od toskanskih sireva do sicilijanskih slastica. Naravno, nije moglo proći ni bez blejskih kremnih rezin. Bolji završetak gurmanskog vikenda nismo mogli ni zamisliti.
Skipass Hotel, kao baza budućih gurmanskih vikenda, u rukavu ima bezbroj iznenađenja iz kulinarske čitanke Mojmira Šiftara i eno poslastica iz podruma obitelji Justin, a i atraktivnih izleta u bližoj okolici u Italiji ne manjka – od slavnih pršuta San Daniele, grappa Nonino, restorana s Michelinovim zvjezdicama i kultnih trattorija sa slasnom ponudom. Pa ukoliko bude zainteresiranih…
