Kada i kako se rodila vaša ljubav prema vinu?
Prije svega, oduvijek sam bio jako strastven i znatiželjan. Moja mama kaže da sam se još kao dijete iskradao kako bih kušao vino iz čaša gostiju koji bi dolazili k nama na večeru. Vino me vrlo rano zainteresiralo, tako da sam počeo čitati i učiti o vinu. Polako sam se sve više oduševljavao i čim su mi to mogućnosti dopustile te se ukazala prva povoljna prilika, odlučio sam se posvetiti produbljivanju kulture koja me oduvijek oduševljavala – kulturi vina. Naime, devet godina bio sam nogometni sudac i neko vrijeme bio sam vrlo posvećen tomu. Počeo sam pohađati tečajeve, u ono vrijeme Associazione Italiana Sommelier, i vrlo brzo mi je direktor Franco Ricci predložio: Zašto ne pokušaš pripremiti neko predavanje za nas i ne započneš podučavati? Tomu je sigurno pridonijela i činjenica da sam bio profesor i podučavao u školi. Završio sam tečaj '92, a već '94. sam počeo podučavati na tečajevima za somelijere i pisati za reviju Bibenda. Postupno sam se sve više uključivao u aktivnosti udruge i vino je za mene s vremenom postalo gotovo prvi posao, a predavanja u školi hobi.

Imate zavidno iskustvo komunikacije u televizijskim emisijama i medijima općenito. Što trenutno radite na tom polju?
Još sam dio žirija u emisiji La Prova del Cuoco na RAI 1. Nas je četvero koji se mijenjamo i govorimo o vinu u emisiji koju vodi poznata voditeljica Antonella Clerici. Zatim, u tijeku mi je projekt o denominacijama. Riječ je o seriji videozapisa koji bi trebali postati zajednički CD na kojemu će biti predstavljena vina cijele Italije. Također sam nedavno surađivao u emisiji I Signori del Vino, na RAI 2, direktora TG 2 Marcella Maside i potpredsjednika Rocca Tolfe. Na Radiju 2, u emisiji Decanter, redovito sudjelujem na tečaju za somelijere i tečaju mastera…

Meni se jako svidio serijal nazvan Il Gusto (Ukus). Koliko su po vama povezani dobar ukus za vino i za lijepo općenito? U posljednje se vrijeme često dovodi u vezu vino i umjetnost. Koliko je naš ukus uvjetovan kulturom i obrazovanjem?
Mišljenja sam da kušanje vina s tehničkog gledišta stavlja kušača u uvjete obraćanja vanjskom svijetu na drukčiji način, s mnogo više pažnje i svijesti. Mi u Fundaciji volimo reći da se može degustirati i umjetničko djelo jer sve što prolazi kroz osjetila elaboriramo uz pomoć onoga što nosimo u sebi poput kulturnog nasljeđa. Zbog toga je dio istog procesa, tako da kada netko nauči kušati vino, tj. pažljivo valorizirati ono što prolazi kroz njegova osjetila kada kuša vino, čini to isto i za hranu, ali i glazbu, slikarstvo te bilo koji drugi oblik ili izraz umjetnosti. Kušanje vina nauči te mnogo više cijeniti ljepote što te okružuju.

S obzirom da ste lingvist i da često predavanja započinjete etimologijom riječi, zanima me što kažete o etimologiji riječi vino? Meni se sviđa ono objašnjenje da vino dolazi od sanskrtske riječi vena, što znači voljeti, a od koje dolazi i latinski Venus, Venera.
Korijen bi mogao potjecati i od vita (lat. život) ili vir (lat. muškarac). Ne postoji univerzalno prihvaćeno objašnjenje i možda je tako bolje jer svatko pronalazi tumačenje koje mu se najviše sviđa.

Što mislite o uporabi riječi gramatika u kontekstu vina i hrane? Primjerice gramatika ukusa, gramatika vina i sl. koje možda površnom poznavatelju mogu zvučati neobično…
Meni se sviđa ta terminologija zbog toga što je gramatika temelj svakoga jezika. Kada komuniciramo, morali bismo poštovati gramatička pravila. Ako proširimo taj koncept na vino, onda, da bi se govorilo o vinu, treba poznavati gramatiku vina. Dakle, treba imati barem dostojno znanje o vinu. Istina je da se možemo sporazumjeti na nekom jeziku i bez poznavanja gramatike, ali ako želimo komunicirati nešto važno, moramo poznavati gramatiku. Osim toga, gramatika nije bauk. Stoga (na)učimo i obrazujmo se, a tek potom govorimo i komunicirajmo...

Zapazila sam da ste dosta kritični kada je u pitanju komunikacija vina na mreži i da zapravo skrećete pozornost na opasnosti hiperprodukcije članaka i blogova o vinu…
To je, recimo, onaj manje simpatičan aspekt vina. Budući da je vino proizvod koji se, barem kada je naša kultura u pitanju, konzumira svakodnevno i kojemu se svi manje ili više mogu približiti, na neki se način svi osjećaju ovlašteni te kompetentni govoriti i pisati o njemu. Mišljenja sam da bi preduvjet za pisanje o vinu trebala biti, svakako, solidna priprema i naobrazba. No živimo u slobodnom i demokratskom svijetu, a svijet je lijep zato što je raznolik. La parresía (sloboda govora) sastavni je dio svakoga slobodnog društva, kao što su nas naučili drevni Grci, ali od njihove su nam sjajne civilizacije ostale prenesene samo riječi onih koji su imali reći nešto zaista važno stvari i koji su to rekli na zaista dobar način. Nažalost s rasprostranjivanjem interneta, s jedne strane fantastičnog instrumenta, ali u stanovitom smislu pomalo devijantnog, ponekad dolazi do prijenosa pogrešnih poruka. Tako da bi, kao i kada su druge stvari u pitanju, sudionici u komunikaciji morali imati kritičku sposobnost razlikovati ono što je efikasna i korektna komunikacija od nečeg što je samo blebetanje ili propaganda.

U modernom je svijetu sve snažnija tendencija ka specijalizaciji. Moj je dojam, ipak, kada je govor o vinu u pitanju, da bi bilo poželjno upravo obrnuto. Pisac o vinu bi, prema mojem mišljenju, trebao biti osoba renesansnoga tipa, netko tko zna tehničke stvari o vinu, ali i stvari o kulturi, povijesti… vina. Inače je komunikacija nepotpuna.
To je još jedna od nevjerojatnih stvari kada je vino u pitanju. Vino sintetizira svijet s brojnih aspekata jer da bi se govorilo kompetentno i kvalitetno o vinu, treba poznavati malo enologije i ampelografije, ponešto o uvjetima uzgoja općenito u poljoprivredi, geografiju, povijest, povijest umjetnosti, arhitekture (ako govorimo o podrumima) te, svakako, literature budući da je literatura jako važan aspekt vina. Ponekad, kada bih snimao neke emisije za RAI i pričao o vinu, znali su me najavljivati: Paolo Lauciani, somelijer i humanist. To mi se jako svidjelo jer mislim da treba biti humanist i imati dobru naobrazbu iz različitih aspekata kulture da bi se govorilo o vinu. Tako da mi se jako sviđa ideja o renesansnom čovjeku vina.

Koliko je važna uloga slogana u govoru o vinu?
Slogan je instrument za sintezu koji, ovisno u uporabi, može biti efikasan, ali i beskoristan. Sinteza ima vrijednost ako ono što se sintetizira ima sadržaj. Dakle, slogan je efikasan u komunikaciji ako je sinteza sadržaja. No ako ono što pokušavamo sintetizirati nema sadržaja, rezultat koji ćemo dobiti bit će bez vrijednosti, odnosno nećemo dobiti ništa. S druge pak strane, postoje slogani koji su obilježili povijest vina.

Sve više pozornosti posvećuje se dizajnu etiketa vina, postoje i tzv. autorske etikete, organiziraju se čak i izložbe etiketa… Koliko je dizajn etikete važan u govoru o vinu?
U visokom ugostiteljstvu važna je uloga dodijeljena upravo prezentaciji jela. Estetski je aspekt općenito vrlo važan jer s njim dobivamo prve informacije o proizvodu. Dakle, etiketa je posjetnica vina. Ako prezentiramo prekrasno jelo, koje ponekad može izgledati i kao umjetničko djelo, ali nas u trenutku kada ga kušamo razočara, sigurno je da mu se nećemo vraćati. Jednako tako zaboravit ćemo etiketu vina koje nas se nije dojmilo. Čuvamo posjetnice osoba koje su nas se dojmile, a etikete se sjećamo ako nas se vino dojmilo. Etiketa vina bi po meni morala biti elegantna i kada tu eleganciju prati elegancija i kvaliteta vina, oni postaju potpuna i skladna cjelina.

Dojmio me se vaš članak naslova Brindisi memorabile (Zdravica za sjećanje).Između ostalog u njemu kažete: Proveli smo gotovo sat vremena ugodno pričajući o vinu i našim domovinama. Jedan od njih je bio lokalni hotelijer, drugi kalifornijski enolog. Nije bilo razmjene posjetnica, ne pamtim više njihova imena, teško da ćemo se ponovno više vidjeti. Ali ta večer, ta lica, to zadovoljstvo podjele sa strancima čuda velikoga vina i kulture koja ga je stvorila za mene će ostati neizbrisivo sjećanje. A s druge strane ima još onih koji misle da je vino fermentirani sok od grožđa. Možete to prokomentirati? Dojam je da te rečenice opisuju i vašu filozofija života, a ne samo vina; umijeće življenja u trenutku na način da trebamo biti svjesni posebnih trenutaka u životu i cijeniti ih, osvijestiti...
Da, upravo sam se na to referirao. Pođimo od često citirana, a s druge pak strane možda premalo shvaćena Horacijeva Carpe diem, koji ne podrazumijeva da trebamo iskoristiti sve prilike na koje naletimo u životu, već da cijenimo do kraja sve trenutke koje nam život nudi. Vino je u tome nevjerojatan akcelerator i multiplikator intenziteta. U spomenutom članku opisao sam situaciju u restoranu u Burgundiji u kojemu su za susjednim stolom kušali fantastičan Corton Rouge Grand Cru Capitain-Gagnerot 1947 i jednostavnom razmjenom pogleda ljubazno su mi ponudili da ga kušam. Počeli smo razgovarati o vinu i konfrontirati naša iskustva s različitih stajališta. Malo je vjerojatno da ćemo se ponovno vidjeti, ali u tim smo trenucima doživjeli iznimno iskustvo koje ponekad ne uspijevaš podijeliti ni s osobama koje svakodnevno susrećeš.

Poznato je da Bibenda već godinama promovira veliko vino kao teritorij u butelji i da je grožđe kada je inteligentno odabrano u tom smislu izvanredan ključ čitanja vina. Što je za vas dobro vino?
Razdvojimo ono što je pretežito tehnički aspekt od kulturološkog i emocionalnog aspekta vina. Općenito je dobro ono vino koje je napravljeno na tehnički dobar način i koje priča te prenosi povijest teritorija. Očekujem da mi vino prenese osjećaje i dojmove što me nose ravno u područje gdje je vino stvoreno i do ljudi koji su imali presudnu ulogu u sintetiziranju te sinergije između vinograda i teritorija. Ako idemo korak dalje, vino osim što treba biti dobro i teritorijalno, ono visoke kvalitete mora imati sposobnost dati i emocije. Jasno, pritom mislim na pozitivne i lijepe emocije.

Čini se da je po vama nužno poznavati teritorij odakle dolazi vino da bi se imalo strast prema njemu…
Da, ali vino ti može dati ideju o teritoriju i potaknuti te da ga otkriješ. Jasno je da sam, ako kušam vino koje dolazi s teritorija koji ne poznajem, na neki način djelomično ograničen u smislu potpune ocjene vina. Upravo zbog toga vino ima potrebu za geografijom i posjetom mjestu gdje se proizvodi. Ne mogu reći da poznajem dobro vino ako nisam posjetio mjesto na kojem nastaje i ako nisam upoznao ljude koji ga stvaraju. To je maksimum kompetencije koju možemo imati kada je u pitanju neko vino.

Mnogo je prašine podigla vaša izjava vezana za prirodna vina…
To je nešto u što sam čvrsto uvjeren. Jasno da je izjava koju sam dao u jednom intervjuu bila promišljeno paradoksalna: Prirodna vina ne postoje. Paradoksalna, jer je nesporno da sve reakcije baš i nisu bile pozitivne. Čak bih rekao da su neke pristigle reakcije bile decidirano negativne. Ja sam naknadno pokušao dodatno argumentirati svoje stajalište i nakon toga sam se susreo s vrlo malim brojem prigovora. Vino nije prirodno. Nije prirodno ništa vezano uz vino, počevši od hranjenja loze, koja je u prirodi lijana, dakle težila bi rasti na spontan način oslanjajući se na deblo drveća ili bi jednostavno širila svoje mladice po zemlji. Čovjek mijenja sustav rasta loze i prilagođava je svojim potrebama. Dakle, uzgoj vinograda, izbor sorti koje nisu autohtone (autohtone sorte ne postoje jer je vinova loza stigla u manje ili više staro doba i prilagodila se s vremenom na određene teritorije), berba grožđa, vinifikacija... Kad bismo ostavili grožđe bez kontrole, ono bi se pretvorilo u ocat, a ne u vino. Dakle, vinifikacijom upravlja čovjek, i čak i kada se koriste tzv. endogeni, divlji kvasci svejedno je riječ o kvascima kojima rukuje čovjek. Čovjek izabire posude u kojima će doći do vinifikacije, u kojima će vino eventualno sazrijevati (velike ili male drvene bačve ili one od inoksa), čovjek bira u koju će butelju staviti vino, kada će vino staviti na tržište... Potom, ostaje naravno činjenica da ne treba sekundirati prirodi, niti da vino treba biti napravljeno uz stalno bombardiranje kemijskim tretmanima u vinogradu ili u podrumu, već da čovjek ima središnju ulogu u proizvodnji vina. Zbog toga volim reći da je vino kulturni proizvod; proizvod koji se rađa od čudnovata ploda koji nam priroda daruje, a kojim čovjek uspijeva ovladati u svim fazama obrade.

Za pjenušce ste izjavili da su tehnološka vina.
Pjenušci su eklatantan primjer spomenutoga koncepta da vino nije prirodno. Ako tražimo vino kod kojega čovjek ima presudnu ulogu u proizvodnji, iako je ima u proizvodnji svih vina, to je ipak najizraženije kod pjenušaca. No tehnologija nije bauk. Pjenušci su vina koja nastaju u tehničkom procesu. Do tih je procesa u početku došlo vjerojatno spontano, a nakon toga su usavršeni. Među ostalim, primjerice kodifikacijom šampanjske metode od strane Dom Perignona, u čemu ima malo povijesti, malo mita, malo legende. Ali kad govorimo o pjenušcu, recite mi kako je on prirodan? Prigodom proizvodnje pjenušca moraš odlučiti gdje ponovno fermentirati, na koji način ponovno fermentirati, koji tip startera za fermentaciju izabrati i slično. Tako da je tu sigurno riječ o promišljenom i projektiranom vinu.

Zapazila sam dozu ironije kada ste jednom prilikom spomenuli Roberta Parkera. Mislim na članak Il Signore di Monforte u kojem pišete o susretu s velikanom barola Giovannijem Conternom i u kojem, među ostalim, kažete: The wines produced by Giovanni Conterno are monuments to Nebbiolo as well as to the glory of Piedmont. Bez obzira na činjenicu da je to napisao Robert Parker, čija je ideja o velikom vinu bila često dijametralno suprotna onoj Giovannija i Roberta, prisiljeni smo složiti se s njime. Oprečna viđenja svijeta iznimno dolaze do istoga zaključka.
Da, očigledno je da je afirmacija bila pomalo paradoksalna i namjerno ironična. U svijetu komunikacije postoje osobe koji su revolucionirale način približavanja vinu. Jedna od tih osoba zasigurno je Robert Parker, koji je posve izokrenuo govor o vinu. On je nedvojbeno veoma kompetentan kada je riječ o svijetu vina, posebice u nekim zemljopisnim područjima. No to je dovelo do toga da je njegova komunikacija postala toliko snažna da je uspio uvjetovati način proizvodnje vina. Recimo da je dvojac Robert Parker i Michel Rolland transformirao vina u Bordeauxu, i to je sigurno eklatantan primjer.

U Pijemontu je ta promjena bila vezana i uz pojavu Barolo Boysa...
Da, te transformacije, provedene cum grano salis, dakle umjereno i pažljivo, donose know how i mogućnosti za modernizaciju na pozitivan način. Nije rečeno da tradicije treba održavati živima zauvijek. Kao u svim drugim stvarima, prekomjerne i ekstremne tendencije teže tomu da se s vremenom polako gase te dolazi do optimalne sinteze, što je slučaj i s primjerom Barolo Boysa. Danas je ta granica podjele između tradicionalista i modernista mnogo manje definirana i ono što postoji zapravo su različite interpretacije teritorija. Dakle, uz dužno poštovanje prema velikom nepcu i kušaču te nekomu tako kompetentnom kao što su Michel i Robert, neka njihova ekstremna stajališta ne podupirem i to treba odvojiti od glavne uloge koju su imali i imaju. Ali na kraju rasprave ćemo sigurno za istim stolom popiti isto vino.

Jedno provokativno pitanje: usporedba talijanskih i francuskih vina.
Pa dobro, to baš i nije tako provokativno pitanje… Osnovna razlika između francuskih i talijanskih vina jest ta da su Francuzi imali sposobnost osmisliti i napraviti sustav pričanja povijesti koja je za njih kultura za sebe. Dakle, oni su individualizirali najbolja područja i odabrali sorte koje će ta područja interpretirati na najbolji način, kreirali su i konsolidirali lokalne tradicije koje nastaju od 1700, a u nekim slučajevima čak i od 1000. godine. Mislim pritom na Burgundiju. Oduvijek su snažno vjerovali u mogućnost valorizacije njihova proizvoda. U Italiji pak vino je iz razumljivih razloga s povijesnog stajališta bilo prehrambeni proizvod; dakle bilo je dijelom prehrane seljaka, i to u vrlo podijeljenoj zemlji. Ta je zemlja imala povijest posve drukčiju od povijesti Francuske i stoga je vino takvim bilo smatrano dugo vremena. Postalo je dio kulture naše zemlje tek nakon rata. Dakle, zaostajemo u valorizaciji i komunikaciji o našem proizvoda. S druge strane, kvaliteta koja se može postići u Italiji nimalo ne zaostaje za onom u Francuskoj ako osvijestimo da ne trebamo oponašati Francuze. Beskorisno je pričati o razlici između francuskih pjenušaca i talijanskih pjenušaca zbog toga što je neki šampanjac jedno vino, a primjerice Francicorta il Trentino DOC, Alta Langa drugo vino. Imaju zajedničku samo tehniku proizvodnje, ali pronose i govore o različitim teritorijima. Dakle, ne uspoređujmo, već izvucimo najbolje iz onoga što je naš teritorij i naš identitet. Danas nažalost i dalje zaostajemo.

Znam da ne volite generalizacije, ali često se čuju usporedbe Toskana – Bordeaux i Pijemont – Burgundija. Koje je vaše mišljenje?
Nikad ne bih uspoređivao vina, ali postoje kulturološke sličnosti i paralele koje se mogu povući zato što su u Burgundiji iz povijesnih razloga vinogradi jako fragmentirani i podijeljeni između mnogih vlasnika. To je područje bilo dugo pod jurisdikcijom kneza Burgundije i zakonodavstvo je propisivalo da nasljedstvo mora biti podijeljeno na jednake dijelove među sinovima. Za razliku od toga, u Bordeauxu je na snazi bilo pravo prvorođenoga sina. S prolaskom vremena i smjenom generacija burgundski su se posjedi sve više dijelili. Potom je usitnjavanju dodatno pridonijela Francuska revolucija i njezine tekovine: eksproprijacija vlasništva, redistribucija, podjela... Sve je to dovelo do toga da su posjedi u Burgundiji vrlo mali. Isti slučaj pronalazimo u Pijemontu, dok u Bordeauxu i Toskani ima više većih vinarija, ne bih baš želio reći latifundija, ali sigurno imanja koja nerijetko imaju plemićko podrijetlo.

Dakle, razlika ne bi bila u kvaliteti?
Nikada o tome nisam mislio sa stajališta kvalitete, već jednostavno sa stajališta podjele vlasništva teritorija. Ako baš hoćemo i stila života te načina življenja teritorija. U Burgundiji, kao i u Pijemontu, odnos između vignerona i vinograda je izvoran, dok je taj odnos u Toskani i Bordeauxu malo sofisticiraniji.

Vaša omiljena talijanska vina?
To je pitanje za milijun eura. Ne mogu reći da imam neko omiljeno talijansko vino, ali ne zbog toga što ne bih volio nekog oneraspoložiti, već zbog toga što ne postoji neko vino kojemu se stalno vraćam. Jako volim sljubljivanje jela i vina. Sviđa mi se odabrati vino prema jelu (obrnuto sljubljivanje). Reći ću vam do čega sam došao nakon mnogo eksperimentiranja, iako znam i svjestan sam da to može zvučati banalno. Volim kušati nova vina jer sam vrlo znatiželjan, no uvijek se vraćam dvjema sortama koje samo u Italiji mogu dati velike emocije, a to su sangiovese i nebbiolo.

U posljednjih godinu dana imali ste priliku više se puta susresti s hrvatskim vinima. Kakav su dojam ostavila na vas?
Priznajem da sam tek nedavno upoznao hrvatska vina i taj dio koji sam upoznao zaintrigirao me, očarao, pa čak i dirnuo. Upoznao sam stvari za koje, iskreno, nisam znao da mogu biti proizvedene u Hrvatskoj, riječ je o nečemu što sigurno zaslužuje otkrivanje i upoznavanje. To kažem iskreno. Stvari koje možda trenutno pronalazim posebno emotivnima se tiču tzv. desertnih vina, slatkih vina, vina za meditaciju. Iako, zanimljiva su mi i suha vina iz više aspekata. Hrvatska je proizvodnja mala i vjerujem da su stoga poteškoće za komunikaciju velike, ali želim vam da pronađete što primjereniji način da i širu publiku upoznate s vašim proizvodom jer kvaliteta to zasigurno zaslužuje.

Jedno od vina koje vam se posebno svidjelo je istarski teran. Nažalost, na neki ste način svjedočili problemima vezanim za spor oko njegova imena. Mislim, naravno, na zahtjev za zabranu prezentacije hrvatskih vina od strane Slovenaca prošloga listopada u Bibendi na degustaciji koju ste vodili. U posljednje vrijeme sve se više govori o potrebi žurnoga rješavanja tog problema. Mišljenja su oprečna. Neki zastupaju tezu o promjeni i zaštiti novog imena. Spominje se kao prijedlog, među ostalim, ime istrijan. Kako vi gledate na spomenuti problem?
Što se tiče imena, ne držim ga pitanjem od primarne važnosti. Štoviše, uvjeren sam da je teritorijalno ime jedino sredstvo za zaštitu podrijetla i tradicije nekog vina; mnogo više nego ime sorte vina koja se potencijalno može posaditi bilo gdje. Dakle, kako kaže Shakespeare:

What's in a name? That which we call a rose
By any other name would smell as sweet.
(Romeo and Juliet, II, 2, 1–2)

Poznata je vaša strast prema cigarama…
Sukladno mnogo puta citiranoj rečenici Oscara Wildea: Mogu odoljeti svemu, osim iskušenju. Sviđa mi se i budi mi znatiželju sve ono što iza sebe ima povijest. Na primjer, ja nisam nikada pušio cigarete. Otkako sam počeo pušiti, pušim lulu i cigare. To za mene nije samo jedan od oblika poroka nego i pitanje ukusa i degustacije duhana. Osim toga, duhan ima fascinantnu povijest. Za mene degustacija cigara i duhana ima iste parametre kao i degustacija vina. Cigare me diraju kao što me dira vino tako da mogu reći da nisam nikada pušio iz navike, već je za mene pušenje oduvijek bilo stvar izbora.

Usporedba degustacije vina i degustacije piva…
Riječ je o dvama vrlo zanimljivim proizvodima, ali razlike među njima nastaju prije same degustacije. Vino ima teritorijalnost u korijenima trsova, a pivo ima teritorijalnost u vodi jer žitarice nisu autohtone na mjestu u kojemu se proizvodi pivo. Zbog toga je pivo, ako hoćemo, još više kulturološki proizvod od vina, i rezultat je spoja sastojaka nastala ljudskom rukom. Ti sastojci imaju različito podrijetlo s geografskog stajališta jer ječam i hmelj ne rastu obično na istom mjestu, dok se uzima ona voda koja je na raspolaganju jer je to ekonomičnije. Organoleptički kušanje vina i piva prolazi iste faze, istu tehniku, ali bitno je shvatiti da je pivo proizvod koji ima svoje kulturološko podrijetlo i različite korijene te da može biti proizvedeno u geografskoj sinergiji sastojaka s različitih strana svijeta.

Po kulturi i erudiciji podsjećate na Veronellija...
Imao sam zadovoljstvo tri ili četiri puta sresti Gina Veronellija zahvaljujući njegovu prijateljstvu s Francom Riccijem, ali susret koji nosim u srcu naš je posljednji susret budući da nas je nakon toga, nažalost, Gino napustio. Bio je već gotovo sasvim slijep i ja sam mu se zbog toga sam javio i predstavio. Rekao sam mu da smo se već bili susreli nekoliko puta s obzirom da sam Riccijev suradnik, da objavljujem u Bibendi… On mi je odgovorio: Kažu mi da radiš velike stvari za talijanska vina. Žao mi je da te ne mogu vidjeti. To je bilo razdoblje u kojemu sam radio Gusto na TG 5 i to mi je najljepše i posebno sjećanje jer te riječi od strane maestra kao što je bio Gino za mene su oblik blagoslova koji nosim u srcu.

Kada govori o vinu, Paolo progovara glasom nabijenim emocijama, entuzijastičnim, ali istovremeno i biranim riječima kojima bi probudio znatiželju i najskeptičnijih vinskih flegmatika. Ali ovaj put, dok priča o posljednjem susretu s Veronellijem, govori i kroz suze.

Lauciani je dokaz da za uvjerljiv govor o vinu treba imati i dušu.

Grazie, Paolo!