Što bi Hrvati rekli da se netko usudi usporediti Real Madrid ili Bayern s našim drugoligaškim klubovima? Kao prvo, to se (ipak) nitko ne bi usudio, a ako kojim slučajem i bi, bio bi izvrgnut takvom ruglu da nikom više ne bi palo na pamet nešto slično. A zašto onda imamo takav slučaj u turizmu odnosno eno-gastronomiji?
Povod ovom članku komentar je mog prijatelja Borisa Šuljića (hotel/restoran/vinarija Boškinac) povodom tragične smrti Anthony Bourdaina. Ono što je Bourdain napravio u tih 45 ili 50 minuta koliko je trajala ta emisija, nikad prije ili poslije nije napravljeno ništa kvalitetnije, autentičnije i originalnije, a istodobno i nezavisnije, u potpunoj diskreciji, bez ikakvih kontakata sa strukturama , rekao je Šuljić u razgovoru za Index. Molim da posebno zapamtite zadnji dio komentara: bez ikakvih kontakata sa strukturama.
Kao što većina zna, u serijalu Anthony Bourdaina No Reservations, u emisiji Croatian Coast, posvećenu hrvatskom Jadranu (produkcija Travel Channel), jedna od lokacija je bio i Boškinac, gdje je jela pripremao Boris, a pila su se njegova vina.
YES to NO (Reservations)
Kad se malo odmaknemo subjektivne procjene (koje nimalo ne osporavam) i direktnih iskustava onih koji su sudjelovali u toj emisiji i bili oduševljeni Bourdainom kao osobom, pokušajmo proanalizirati neke činjenice koje se (možda i namjerno) preskaču. Kao prvo, taj serijal zaista je prikazan širom svijeta i odrađen je u zaista poznatoj svjetskoj produkciji, te je broj gledalaca zaista bio izniman, pa je ovom emisijom napravljena zaista svjetska promocija hrvatske eno-gastronomije (ovo naglašavanje zaista ćete shvatiti poslije).
No činjenica je da je ukupno bilo čak 142 emisije serijala No Reservations i da je paralelno time promovirano isto toliko destinacija (neke zemlje su naravno zastupljene s više destinacija).
Ovom prilikom javno iznosim činjenicu da je prva osoba koju su producenti kontaktirali (ili barem istovremeno s drugima) u Hrvatskoj bio kolega Velimir Cindrić. Obzirom da su ga tražili suradnju za organizaciju puta po Hrvatskoj cijele njihove ekipe i prijedlog destinacija, a obzirom na našu uspješnu suradnju u časopisu, Velimir me pitao za moguću suradnju s njima. Ključni razlog koji je prevladao u dvojbi i zašto nisam htio sudjelovati u toj priči bio je njihov uvjet da u emisiji bude konoba Mondo u Motovunu. Nemam ništa protiv vrijednih ljudi iz te konobe koji su prethodno dobili svjetsku promociju u New York Timesu (https://www.nytimes.com/2009/02/01/travel/01bites.html), ali o tom NYT-slučaju imam osobni stav (priča br. 2 iz http://www.iceipice.hr/hr/blog/tri-bozicne-price). Bio sam neugodno iznenađen tim preduvjetom i rekao sam Velimiru da nije baš korektno da slučajni članak u NYT definira predstavljanje naše eno-gastronomije. Iako je činjenica da smo u tom trenutku već imali i prijedlog-popis destinacija koji se uvelike uklapao s izborom destinacija iz realizirane emisije.
Kol'ko nas je košt'o No Reservations Croatian Coast?
Rekao bih – ništa! Doduše, na kraju emisije vidimo zahvalu: Ured Hrvatske turističke zajednice u New Yorku, Andreja Cvitković, ali iz poznavanja priče zaključujemo da to nije bio nikakav financijski aranžman. Poznato je da su producenti plaćali sve troškove logistike na lokaciji snimanja, te da nisu (za naše prilike nepojmljivo!) ni poklone prihvaćali. Konkretno, Boris Šuljić kaže da su odbili karton vina kao poklon za ekipu!
Koliko je projekt bio neovisan o hrvatskoj svakodnevici, najbolje ilustrira scena emisije kad Bourdain u Boškincu čita prikaz početka svog putovanja u HR u domaćim dnevnim novinama (Jutarnji list) i nakon toga komentira: What kind of yellow journalism you have here? I time, usput, nevjerojatno pogađa klasičnu poveznicu medija i publike ove zemlje (potpuno je jasno da se u našim medijima ta rečenica nigdje ne pojavljuje).
I sad dolazimo do naslova i podnaslova ovog teksta: usporedbe Bourdainove emisije i odjeka koja je širom svijeta imala sa sličnim serijalima drugorazrednih produkcija (spomenut ću dvije) koje su domaći mediji tako zdušno pratili (i prate). A o institucijama (Ministarstvo turizma, Glavni ured HTZ-a, …), te lokalnim političarima i turističkim zajednicama da i ne govorimo.
Na svečanoj 25-godišnjici Hrvatske turističke zajednice prošle godine u Laubi, na projekciji o povijesti HTZ-a, uz neizostavno imenom spomenute SVE dosadašnje ministre turizma RH i SVE dosadašnje direktore HTZ-a, JEDINA osoba koja je još spomenuta bila je Ashley Colburn. Ovdje mi se ne da ponavljati moje opće poznate stavove o toj najzaslužnijoj promotorici Hrvatske (http://www.iceipice.hr/hr/blog/amerika-uzvraca-udarac i http://www.iceipice.hr/hr/blog/strangers-in-the-bite), tek želim reći da je kasnije napravila i serijal o Hrvatskoj u vlastitom aranžmanu, sa našom domaćom ekipom, te prodala taj serijal - nama (HTV-u)! Da li je još kome prodala - nije lako saznati. Dakle, Ashley je od svih zemalja svijeta u kojima je bila, skužila kako je najbolje napraviti posao upravo u Hrvatskoj.
Sličan model (ovaj put iniciran iz HR) primijenila je domaća produkcijska ekipa angažiranjem britanskog pobjednika Masterchefa 2010. Da promovira Hrvatsku o kojoj pojma nema. U serijalu Dhruv Baker: Iz Hrvatske s ljubavlju, koji upravo gledate na HTV-u, a o kojem mi se ne da ponavljati (http://www.iceipice.hr/hr/blog/hrvatska-zemlja-bez-interneta i http://www.iceipice.hr/hr/blog/trebamo-hljeba-ne-uhljeba), senzacionalističke najave producenata o do sada neviđenoj svjetskoj promociji Hrvatske, završili su gdje su od početka i ciljali – na prodaji serije - nama (HTV-u)!
Svaka usporedba Bourdaina s Kolburnicom i Bejkerićem za ovaj indoktrinirani narod jako je poželjna, ali nitko sa domaće scene ne želi o tome razgovarati, a kamo li preispitivati svoje promašaje! Hrvati su nevjerojatno prijemčivi za pohvale, obožavaju biti u izboru naj-destinacija, najljepših plaža, nagrada za naj …, kakvih ima dnevno desetak u svjetskim medijima. Nikakvo googlanje ne može nas razuvjeriti u onom što mi najbolje znamo!
Bitno, za kraj
Emisija je puna Bourdainove izravnosti, ispijanja, puna psovki (pokrivene zvučnim piskom - bleepom), iskrena i realistična.
Za razliku od ostalog koje prevladava oko nas: mediokritetsko, proračunato, neprofesionalno, lažno, medijski interesno podržano, odnosno kao što Boris kaže (a ja se slažem), nastalo u suradnji sa strukturama. Onog trenutka kad eno-gastronomija, kultura općenito, gospodarstvo, cijeli javni život u tisućama takvih situacija, bude realizirana bez učešća danas (tužnih) glavnih sudionika – visokih i lokalnih političara, državnih i paradržavnih dužnosnika, kad se dnevni život makne ispod kišobrana ovisnosti o tim strukturama i otvori slobodna konkurencija - postojat će šansa.
Upravo na način kako je Bourdain bio u Hrvatskoj. Govoreći njegovim rječnikom, nikom ovdje nije - popušio. Bleep zakasnio...
Anthony Bourdain
Foto: Micheal McCray / Discovery
