Hrvatska oaza u Moliseu

Romantika i čarolija započinju tamo gdje imaginacija nadvlada stvarnost, dok najljepše priče u sebi nose dramatiku i tugu.

Izuzetak, nažalost, nije niti priča o moliškim Hrvatima. Neko se vrijeme činilo kako je njihova romantična priča o tradiciji, zaboravu i pronalasku dobila sretan rasplet, no posljednji nalazi UNESCO-a ukazuju i upozoravaju da je jezik na našo, koji ih najsnažnije karakterizira, u dramatičnom riziku od izumiranja. Od prvotnih petnaestak mjesta, danas se jezik govori u tek tri: Acquaviva Collecroce (Kruč), San Felice (Filić) i Montemitro (Mundimitar). Prema nekim optimističnijim predviđanjima, na našo trenutno govori oko 1000 osoba, dok je taj broj još prije tridesetak godina bio 3,5 puta veći. Petostoljetnom očuvanju jezika pogodovale su nepristupačnost, izolacija i prometna odsječenost tako da se može reći da se jezik očuvao na neki način spontano. Tako zaboravljeni stoljećima moliški Hrvati, prepušteni sebi i vremenu koje je prolazilo, ispunjavali su, zavjet svojega sunarodnjaka liječnika i profesora Nicole Neria: Nemojte zgubit naš jezik, te prolaskom vremena kreirali mit o dolasku s onu ban(d)u mora. Jezičari, zaljubljenici u tradiciju i antropološki entuzijasti taj jezik smatraju pravim blagom te rijetkom jezičnom poslasticom. Riječ je o srednjovjekovnoj varijanti štokavsko-ikavskog narječja koje se koristilo u središnjoj Dalmaciji, u području između rijeke Cetine i Neretve, te u hrvatskom dijelu unutrašnjosti Hercegovine.

Izvjesno je da su se moliški Hrvati na područje središnje Italije doselili prije otkrivanja Amerike, što potvrđuje izostanak cijelog niza hrvatskih riječi za povrće koje je u Europu dovezeno nakon otkrića Amerike, dok su za duhan izmislili simpatičnu riječ dimica. Potonje ukazuje na to da ih je na migraciju potakla invazija Turaka, pa se tako kao razdoblje njihova dolaska uzima 15. stoljeće. O dolasku moliških Hrvata prenosio je i prvi hrvatski folklorist Petar Hektorović, a zanimljivo je da je najstarija sačuvana, zapisana bugaršćica upravo na jeziku na našo. Zabilježio ju je dvorski pjesnik Ruggero de Pazienza za vrijeme posjete napoletanske kraljice Isabelle de Balzo u Gioia del Colle 1. lipnja 1497. kada su tamošnji Šklavuni, kako su sami sebe nazivali, izveli tu pjesmu i ples.

Njihov prvi zabilježeni slavenski posjetitelj bio je Rus Vikentij Makušev (1837.–1883.) koji je na osnovu nekih staroslavenskih riječi u govoru na našo došao do zaključka da su doseljenici bugarskog porijekla. Ozbiljnija su istraživanja jezika započela, kako to često biva, naizgled, slučajnim otkrićem. Dubrovčanin Medo Pucic (1821.–1882.)je za vrijeme svog boravka u Napulju u jednoj krojačnici čuo sklavunski govor nakon što je već prije bio čuo od nekih svojih kolega za slavenske kolonije u južnoj Italiji. Stupio je u kontakt s profesorom Giovanniem de Rubertisom (1813.–1889.), koji je također govorio, kako on kaže, slavo-molisano, jer je potjecao iz Acquaviva Collecroce (Kruča). Zajedno su o njima počeli prenositi tu vijest i od toga časa isto su počeli činiti brojni talijanski pisci i antropolozi. Uslijedile su brojne teorije i rasprave o porijeklu slavenskih doseljenika, a do konačnog utvrđivanja se došlo dugotrajnim, pažljivim i dubinskim istraživanjem gramatike, glasova, riječi, te drugih elementa jezika, ali i genealogijom te empirijskim istraživanjem folklora, običaja i legendi. Najvažniji povijesni nalaz i dokument u tom smislu je natpis na župnoj crkvi Santa Maria la Nova u Palti (gradiću koji se nalazi 15-ak km od Acquavive Collcroce) HOC PRIMUM DALMATIAE GENTES INCOLU E RE CASTRUM AC A FUNDAMENTIS EREX E RE TEMPLU ANNO DOMINI MDXXXI.

Imoćanin Josip Smodlaka je 1908. godine u knjizi Posjet apeninskim Hrvatima zapisao: Sve mi se ovo činilo nestvarno. Kao da su se probudili moji preci od prije nekoliko vjekova i ja se našao među njima. Hrvatska naselja u Moliseu još i danas odišu sličnom atmosferom i energijom, a mističnost i spiritualnost karakteristične za mjesta na krajevima ili na granicama svjetova ovdje su gotovo plastično opipljive. Materijaliziraju se u bogatoj ostavštini templara; prije svega misterioznom natpisu Sator koji se nalazi na crkvi Santa Maria Ester, sagrađenoj u 15. stoljeću i obnovljenoj 1715. koja se uzdiže na talijansko-hrvatskom trgu (Piazza italo-croata) u Acquavivi Collocroce. Kao što sam naziv pjace sugerira, dolaskom ovdje ulazi se u središte dijaloga i isprepletanosti vjekovnih veza između Italije i Hrvatske. Magični kvadrat Sator, sastavljen od pet riječi koje se mogu čitati u svim smjerovima (Sator, Opera, Arepo, Tenet, Rotas), prvi je puta otkriven 1925. godine prigodom arheoloških istraživanja u Pompejima i sve do danas je ostao predmetom brojnih rasprava i kontroverzi među znanstvenicima i znatiželjnicima koji su u pokušajima dešifriranja pravog značenja, posezali za mističnim, filozofskim, religijskim, numerističkim, kabalističkim i drugim interpretacijama. Vrlo rasprostranjeno i dosta prihvaćeno je tumačenje da se radi o kripto-molitvi prvih kršćana.

Etimologija i toponomastika daju odgovore na mnoga pitanja, te neosporno određuju bit stvari. Tako i živopisan naziv mjesta Acquaviva Collecroce (Kruč) zapravo sintetizira geografske specifičnosti te tradicionalnu religioznost ovdašnjih stanovnika; acqua viva (živa voda budući da je smještena povrh brojnih struja i izvora) i colle croce (brdo i križ). O važnosti i prisutnost religije svjedoči i legenda koju rado prepričavaju stanovnici triju hrvatskih mjesta, a koju sam prvi puta imala prigodu čuti upravo u Kruču jedne duge zimske noći. Pucketava vatrica kamina i čaša, dvije dopadljivog, lokalnog vina bile su idealna kulisa za veličanje povijesti i tradicija mjesta. Naša nas je ljubazna domaćica u jednom trenutku upitala: Da li znate da naziv za regiju Molise dolazi od hrvatskog moli se?

Gradić postaje posebno šarmantan 1. svibnja kada sive kamene ulice prekrije eksplozija boja prvog proljetnog cvijeća. Ta tradicija datira iz srednjeg vijeka i klasičan je primjer kulta plodnosti, odnosno prizivanja što rodnije godine. Protagonist slavlja je u' maio, struktura antropomorfnog oblika, visoka više od tri metra koju slijedi 12 do 15 dječaka od kojih svaki nosi dekorirano pecivo ili neku drugu slasticu.

Tintilia

Mjesta moliških Hrvata bila su oduvijek težačka mjesta u kojima je stanovništvo živjelo od poljoprivrede i stočarstva, a nikada nije nedostajalo niti vinograda odnosno vina. Izolacija koja im je bila saveznik u očuvanju jezika, bila je nemilosrdna kada je ekonomski razvoj i rast u pitanju.

RegijaMolise se posljednjih godina sve više profilira kao eno-gastronomska destinacija pri čemu velika zasluga ide tintiliji, autohtonoj vinskoj sorti čiji korijeni sežu do Burbonskog kraljevstva, tj. druge polovice 17. stoljeća. Prava su sreća i povlastica da se dvije vrlo ugledne vinarije koje rade vrlo dobra vina od tintilije nalaze u dva hrvatska mjesta: Cantine Cipressi u Filiću i Azienda Cianfagna u Kruču.

Dugo se u Moliseu preferirala kvantiteta na kvalitetom, ali ta se situacija radikalno mijenja prije petnaestak godina uz pomoć Sveučilišta u Moliseu koje je predanim istraživanjem otklonilo pretpostavke da je tintilia podvrsta sardnijske bovale. Ime dolazi od španjolskogtinto, što znači crveno i ukazuje na španjolsko porijeklo. Prvi zapisi o tintili datiraju iz 1810. godine, a ime se prvi puta službeno pojavljuje u ampelografskom biltenu 1884. godine, nakon objave Ministarstva poljoprivrede da se radi o vrsti najrasprostranjenijoj u Moliseu, posebice za zone u unutrašnjosti. Markicu DOC koja garantira porijeklo dobiva 2011. godine za kategorije: Tintilia del Molise Rosso, Tintilia del Molise Rosato i Tintilia del Molise Rosso riserva (obaveza sazrijevanja od 2 godine).

Vinarija Cianfagna, Acquaviva Collecroce

Vincenzo Cianfagna je jedan od rijetkih stanovnika mlađe, srednje generacije koji govori na našo. U razgovoru vrlo brzo postaje očito da je idealist i sanjar koji nova dostignuća tehnike vidi tek kao nužno zlo i opterećenje. Osvaja entuzijazmom i nedvojbeno je da radi vino iz najispravnijeg mogućeg razloga: čiste i predane ljubavi. Njegovo je vino tako proizvod znanja stečenog na studiju enologije i narodne mudrosti i tradicije. Moja je prva strast rad u polju i u kantini. Komercijalni aspekt me pomalo opterećuje i nije moja jača strana, ali moram se baviti i time kako bi vinarija mogla opstati, jednostavno zaključuje.

Za vrijeme razgovora kušamo tri vina: Prvo Rosator Tintilia del Molise Doc 2013 napravljen od tintilije ubrane vrlo rano (tzv. preuranjena berba),koji je bio vrlo ugodno iznenađenje. Rosé generalno nije moj najdraži odabir, ali Rosatorje potvrdio teoriju kako najbolji potencijal za dobar rosè imaju sorte bogate taninom. Vincenzu se lice ozarilo širokim osmijehom nakon što sam mu rekla kako sam se prije nekoliko dana vratila iz Provanse i kako kušajući ovaj njegov rosé, imam osjećaj da sam se ponovno vratila tamo. Slijedio je Militium Christi 2011, proizveden od aglianica, vrlo uravnotežen i elegantan. Nije slučajno da aglianico zovu Barolo Juga. Na kraju Sator Tintilia del Molise Doc Riserva 2010, ponos i uzdanica vinarije, proizveden od grožđa tintilie. Odležava najmanje 30 mjeseci, nakon čega ima jedan blagi prijelaz od 6 mjeseci u francuskom tonneuxu. Moćno je to vino, elegantnih tanina koje dugo u ustima ostavlja okus šumskog voća i s namjerom nosi karakter vina s juga.

Predstavite nam ukratko vinariju.

Obitelj Cianfagna se od oko 1860. posvetila poljoprivredi, a orijentacija isključivo na vinogradarstvo i maslinarstvo je relativno novog datuma, od 1999., kada smo se odlučili na nove nasade vinograda. Svi su vinogradi na oko 550 m.n.v. i najviše su točke naselja. Nalaze se u vjetrovitoj zoni s velikim termičkim razlikama između dana i noći (oko 15 °C) što sprječava mogućnost nastanka gljiva i parazita. To je vrlo sretna okolnost budući da zbog toga grožđe ne zahtjeva dodatna tretiranja. Uživam u radu u vinogradu i nastojim ga održavati kao da je dvorišni vrt. Opredijelili smo se za tradicionalne sorte prisutne u Moliseu: montepulciano koje nazivaju i zlatom u boci, sangiovese, trebbiano, crnu malvaziju, te naravno tintiliju, za sada jedinu uspješnu, molišku, autohtonu vinsku sortu. Neko je vrijeme bila potpuna nestala da bi ju prije petnaestak godina počeli sve više uzgajati mali vinari u provinciji Campobasso. Danas ju uzgajaju gotovo sve vinarije na ovom području.

Koja vam je filozofija izrade vina?

Prije svega, držim se onoga da se dobro vino radi u vinogradu tako da u vinogradu provodim puno vremena i pažljivo radim na svakom koraku: od pravilne selekcije pupova, preko obrezivanja, pa sve do odabira što zdravijih grozdova. Cilj mi je dopremiti zdravo grožđe u kantinu kako bi se vinifikacija mogla raditi na što jednostavniji način i tradicionalnim tehnikama, dakle što prirodnije. Prirodnost i izvornost su nam glavne odrednice i to je stalno prisutno tako da grožđe beremo ručno, malolaktična fermentacija je uvijek spontana, grožđe tretiram samo sa sumporom i bakrom, a na kraju vino sadrži sulfite u količinama manjim od dozvoljenih za biološka vina. Radim gotovo sva vina u čeliku, a blagi prijelaz u drvu koristim jedino za Tintilia riservu. Tintilia je jako aromatično vino, izraženih tanina tako da to nije vino koje voli drvo. Previše drva bi prekrilo neke karakteristične senzorijalne note.

Želja mi je raditi dopadljivo vino koje se lako pije i koje je idealno za ugodno druženje, i vino koje prije svega predstavlja teritorij. Ovo posljednje mi je posebno bitno.

Gdje su sve prisutna vaša vina? Primijetila sam da je Italija prilično teško tržište kada su u pitanju vina s juga, dok se ista bez problema prodaju, primjerice, u SAD.

Da, težište naše prodaje je u inozemstvu. Slična iskustva mi prepričavaju i moji kolege. Svakako nam je cilj veća prisutnost u Italiji, ali prije svega nam je bitna prisutnost u regiji. Tintilia sve više postaje zaštitni znak Molisea kada su u pitanju promocija turizma, ali i potencijala same regije, dakle ne samo eno-gastronomije.

Koja hrvatska vina poznajete?

Imao sam se priliku u više navrata susresti s hrvatskim vinima. Prošlo sam ljeto bio u Hrvatskoj i iskoristio sam priliku da obiđem i upoznam što više vinarija od kojih mnoge imaju, moram to reći, herojsku proizvodnju vina. Radi se o teškim, stjenovitim, strmim terenima kao što su kod nas u Liguriji ili Kampaniji, ali djelomično to mogu reći i za moje terene ovdje. Nadam se da je taj napor prepoznat i od strane nadležnih hrvatskih institucija. Pada mi na pamet Vinarija Matković na otoku Pelješcu koja me se posebno dojmila po uvjetima izrade vina. Uvjerio sam se da u izradu vina ulažu puno napora.

Odabir imena vaših vina čini se vrlo direktan i stječe se dojam da su imena vrlo iskrena, a i da jako držite do tradicije.

Da, imena vina su vrlo iskrena, kao i samo vino te osobe iz mjesta. Imena dolaze ravno iz srca. Tako sam, primjerice, Japancima prodavao vino pod nazivom Kruč. Uvijek nosim taj osjećaj privrženosti i odanosti korijenima.

Koliko vas ima u vinariji?

Ja, tata i vina u kantini (smijeh). Imamo i komercijalistu budući da birokratski aspekt oduzima puno vremena. Problem se javlja kada je u pitanju slanje uzoraka vina, jer to osim novca zahtijeva i vrijeme. Ipak, trudimo se i dosta smo zadovoljni prisutnošću i brojem publikacija u specijaliziranim revijama i vodičima.

Koji su vam planovi u bližoj budućnosti?

Plan nam je rasti i razvijati se, posebice kada su u pitanju prisutnost i prodaja u inozemstvu, dakle na inozemnom tržištu. Inozemstvo dobro plaća i plaća pravovremeno. Želja mi je i dalje usavršavati tehniku izrade vina budući da smatram kako tintilia nije još uvijek do kraja pokazala sav svoj potencijal. Što se tiče ostalih planova, želja mi je napraviti vino koje će biti proizvod kulturne suradnje i simbolički povezati Italiju i Hrvatsku, odnosno Molise i Dalmaciju; vino koje će pomoći promociji moliških Hrvata, naše kulture, povijesti, jezika... Na tom projektu surađujem s Vinarijom Carić s otoka Hvara, a na ideju su vrlo dobro reagirale i institucije, pa se nadamo relativno brzoj realizaciji projekta. Ja sam, osim za Italiju, vezan i za Hrvatsku budući da kod kuće svakodnevno pričamo na našo. Imao sam sreću da moji roditelji dolaze iz istog mjesta tako da smo lakše očuvali jezik, što nažalost nije uvijek slučaj, posebice kada jedan od roditelja ne govori na našo.

Još jednom odlazim iz Molisea srca prepunog strahopoštovanja prema tom fascinantnom fenomenu jezičnog vremeplova i divljenja prema čudu ljubavi – ljubavi Vincenza i stanovnika hrvatskih mjesta u Moliseu prema njihovoj pradomovini i zemlji koja ih je prigrlila, iako ne uvijek i mazila, ljubavi Vincenza prema svom poslu, prema zemlji koju obrađuje i koja mu daje kruh, njegovoj ljubavi prema vinu, vjeri i težnji k boljem sutra. I ovoga puta pomislim kako ne podnosim ljude koji ne sanjaju. Ako se prisjetimo da je jezik dijalekt koji posjeduje vojsku, mornaricu i avijaciju (Louis Hubert), onda entuzijastičan napor Vincenza nije bez temelja. Njegov je san da budućim projektima vezanim uz vino i njegovu promociju potakne širu i kompleksniju mobilizaciju izrade dugoročne strategije očuvanja jezika na našo.

Nije li baš vino, taj simbol naše zapadne civilizacije koji vjerno prenosi vrline i osjećaje jednog naroda, upravo savršen medij za komunikaciju i promidžbu jednog sasvim posebnog jezika? Pritom i tintilia, kako se možemo uvjeriti, jako dobro priča na našo.