Kada vas na gastronomskom putovanju Armenijom dovedu do nekog neuglednog zaseoka i kažu da tu jedan čovjek radi izvrsne rakije, a pritom ste relativno dobar poznavatelj vrhunskih schnappsova, grappa i različitih sličnih pića iz te kategorije, s pravom će vas uhvatiti skepsa.

No, kako li je lijepo kad vas stvarnost demantira i na posve neočekivanu mjestu naiđete na lijepo, užitno iznenađenje, koje k tome bude popraćeno i slasnim zalogajima. Naime, pokazat će se da tu rakije radi bivši liječnik, koji je svemu očito pristupio znanstveno metodički i s najvišim ambicijama te da su rakije napravljene od divljega voća.

Dakle, ne radi se o onome što bi netko mogao očekivati – kakvoj stoljetnoj tradiciji predaka, već je to priča je o čovjeku koji je riskirao sve u svom životu kako bi se armenska voćna žestoka pića podigla na novu razinu. Ostavljajući za sobom svoje desetogodišnje iskustvo pneumo torakalnog kirurga i udoban život u glavnom gradu Erevanu, Arnag Avedikian i njegova voćna alkoholna pića marke Dilvados potvrđuju da, ukoliko postoje ljubav i predanost, odlučnog čovjeka ne može zaustaviti baš ništa.

Danas, nakon osam godina neprestanog učenja i eksperimentiranja, pogodaka i promašaja, tvrtka Dilvados by DOC predstavlja visokokvalitetna alkoholna pića od armenskog voća bez ikakvih kemijskih tvari, stopostotno temeljenih na organskim sirovinama. Smješteno u udaljenom selu Aghavnavank, pola sata vožnje od topličkog grada Dilijana, Dilvados Tasting House je mjesto koje moraju posjetiti oni koji vole ukusna voćna žestoka pića.

Arnag Avedikian nije nimalo samozatajan čovjek i dočekao nas je glasno i domaćinski, odmah nudeći svoju rakiju i usporedno režući veliku šunku vepra. Bio je to savršeni par elegantno mirisne rakije, koja se ravnopravno može nositi s ponajboljim primjerima iz Njemačke, Austrije ili Italije, i veprovine umotane u lavaš, tradicionalni armenski kruh u tankim korama.

Arnag je na ideju o osnivanju Dilvadosa došao 2011. dok je živio u Šuši (područje Nagorno Karabah), koji je poznat po rakiji od murve. Dotad nikada nije pio alkoholna pića od voća, ali se tijekom boravka u gradu navikao na njih, a zbog svoje specijalizacije u medicini bolje razumio kemijske tvari od ostalih. U početku se destilacijom jakih alkoholnih pića bavio hobistički, ali su ga reakcije ljudi, nakon isprobavanja njegovih domaćih žestokih pića, motivirale na pokretanje manufakturne proizvodnje za prodaju. No, bilo je potrebno oko osam godina eksperimenata da bi definirao vlastitu verziju voćnih rakija.

Sve to odvelo ga je u novi život koji mu je dao motivaciju, nadu i vjeru da će u budućnosti moći proizvoditi alkoholna pića od armenskog voća priznata u cijelom svijetu. Ohrabrilo ga je i to što su svi stranci koji su ga posjetili i kušali voćne rakije bili zadivljeni da takvo što postoji. Bili su jako iznenađeni okusom i činjenicom da je to potpuno armenski proizvod. Arnag tvrdi da su baltičke zemlje poznate po svojim rakijama od crne šljive i dunje, ali da je armensko voće slađe i daje bolja pića te da je njegov cilj Armeniju predstaviti svijetu kao vlasnika vrhunskih voćnih rakija. To će, kaže, biti dugotrajan proces, ali ga ohrabruje sve veći broj kupaca njegovih rakija.

U predpandemijskoj 2019. Arnag je prodao 300 boca svojih rakija, dok je 2022. taj broj već dosegao 5000. Možda se čini da ta brojka nije velika za posao, ali u svakom slučaju, skok sa 300 na 5000 u tri godine nije mala stvar. Još jedan izazov bio je primiti veliki broj gostiju na degustaciju, što nije bio nimalo lak zadatak, pa je ubrzo shvatio da ugostiteljstvo nije za svakoga i da traži posebne vještine. Na koncu, on i njegova obitelj uspjeli su ugostiti brojne goste, koji danas čine 80% kupaca Dilvados rakija.

Za Avedikiana je najvažnije da se Dilvados ne veže uz pojam luksuza, već drži da on treba postati nacionalni koncept. Dokazuje to činjenicom da su proizvodnja, kušaonica, pa čak i boca i njezin dizajn vrlo jednostavni. Tvrdi da svako piće ima svoju važnost, te da ni voćne rakije nisu iznimka. Kaže da je rakija od voća vrlo dobra za apetit i probavu hrane te da je konzumacija alkohola nužna, ali u umjerenim količinama.

Već smo rekli da 80% kupaca Dilvadosa čine oni koji su posjetili njegovo izvorište. Iz različitih su društvenih slojeva, najčešće iz Erevana i dolaze u Aghavnavank kako bi nabavili svoj Dilvados. Arnaga to čini sretnim, jer želi da njegova robna marka, prije svega, bude nacionalno prepoznata. To je neophodno, kaže, ukoliko želite iznenaditi svijet armenskim voćnim rakijama.

Naš smo posjet završili ručkom na terasi kušaonice, uz pečenu gusku, pečene prepelice, domaću gustu čokoladnu kremu (Arnag ju proizvodi sam) i, naravno, različite voćne rakije, od kojih su najatraktivnije bile one od divljeg voća – jabuke, dunje i duda.

Ako Dilvados tek treba postati nacionalna robna marka i ako armenske voćne rakije tek čeka svjetska slava, zbog koje će ljubitelji dolaziti u Armeniju, u Erevanu već postoji jedna legenda alkoholnih pića – vinjak Ararat. Dobro poznato piće i u nas, barem u sovjetska vremena, često se, kao u ostalome i u Armeniji i Sovjetskome Savezu, pogrešno nazivalo konjak Ararat. Dakako, Ararat, bez obzira na kvalitetu (i Francuzi priznaju da je fin) nije konjak, premda ga stariji Armenci tako i dalje zovu. Ipak, mlađe generacije znaju da konjak dolazi samo iz francuske pokrajine Cognac, a mora se priznati da su i u samome Araratu poradili na pojašnjavanju pojma u javnosti.

Naravno, i dok Armence ne iznenađuje što je njihov vinjak visoko ocjenjivan na međunarodnim natjecanjima, ostatak svijeta tek se upoznaje s tom činjenicom. Proizvodnja vina u Armeniji može se pratiti više od 6000 godina unatrag, iako je velik dio te povijesti zamagljen, a legenda i činjenice zanimljivo isprepleteni.

Posebno intrigira priča da je armenski vinjak započeo svoj put kada je posađena prva loza baš na onome mjestu gdje se na planini Ararat, nakon biblijskog potopa, nasukala Noina arka. Zvuči lijepo, ali je, naravno, vrlo malo vjerojatno. Naime, tek koncem 19. stoljeća nailazimo na činjenicama potkrijepljenu fascinantnu priču o armenskom vinjaku.

Prvu tvornicu, Yerevan Brandy Company, osnovali su 1877. poduzetnici i, ujedno, rođaci Nerses Tairan i Vasily Tairov. Obojica su proučavali umjetnost proizvodnje vina u Francuskoj i donijeli tehnologiju dvostruke destilacije u Armeniju. Dva desetljeća poslije, kompaniju je kupio ruski poduzetnik Nikolaj Šustov. Preimenovana u Šustov i sinovi, tvrtka je u potpunosti iskoristila rusku ljubav prema konjaku, dovodeći armenski kanyak (ili konyak) na stolove utjecajnih ličnosti, poput cara Nikole II.

Šustov je bio toliko ambiciozan da je prokrijumčario uzorak njihova najboljeg vinjaka na natjecanje u slijepom kušanju na Pariškoj izložbi konjaka 1900, jednostavno ga nazvavši, Fini šampanjac. Na iznenađenje svih - pobijedilo je. Suci su bili toliko impresionirani da su Šustovu dali pravo da svoje proizvode označi kao konjak, iako se nisu proizvodili u regiji Cognac.

Nažalost, barem za Šustova, ta je privilegija bila kratkog vijeka i opozvana je nekoliko godina poslije. Danas za svoje vinjake Ararat ne može rabiti niti ruski izraz kanyak (jer je to izravan prijevod riječi konjak). Armenska vlada na to se žalila 2013, ali je odbijena, pa ga danas mogu prodavati samo pod imenom brandy ili armenski brandy.

Šustovu se svakako ne može poreći poslovna sposobnost. Navodno je slao suradnike u luksuzne restorane diljem svijeta i tjerao ih da traže da im se posluži Ararat ili armenski vinjak. Naravno, većina objekata nije ga imala na svojoj listi pića, što je prisililo vlasnike restorana da pronađu gdje ga mogu kupiti. To je, naravno, povećalo prepoznavanje i potražnju, nešto što će svaki današnji trgovac prepoznati kao lukavi poslovni „štos“, koji je bio daleko ispred svog vremena.

Privlačnost Ararat vinjaka se povećala, a legenda kaže da je 1945. poslužen i ratnom premijeru Ujedinjenog Kraljevstva Winstonu Churchillu tijekom konferencije u Jalti. Nije potrebno mnogo mašte da se zamisli taj velikan zapadne povijesti kako puši svoju debelu cigaru s armenskim vinjakom u ruci, dok on, Staljin i Roosevelt raspravljaju o poslijeratnoj reorganizaciji Europe i šireg svijeta.

Pola stoljeća poslije, 1998, Yerevan Brandy Company kupio je div alkoholnih pića, Pernod Ricard. Do tada se Ararat izvozio u najmanje 30 zemalja i bio je predmet armenskog nacionalnog ponosa. Prodaja je prouzročila protest parlamentarne oporbe, koja je tvrdila da je dogovorena cijena od 30 milijuna dolara krajnje nepoštena. Međutim, nije bilo uspjeha, pa je Yerevan Brandy Company i službeno postao vlasništvo Pernod Ricarda 25. svibnja 1999. Do tada već u Rusiji jako voljeno piće, marketing novog vlasnika počeo je ozbiljno raditi, pa je Ararat polako osvajao pasionirane ljubitelje žestice diljem svijeta.

Kao što Francuska uživa u jedinstvenosti konjaka, tako i Armenci gaje istu strast prema svom vinjaku. Srž onoga što čini taj armenski proizvod toliko voljenim čini, naravno, grožđe. Jedan od najvažnijih aspekata jest da je grožđe koje se rabi za proizvodnju Ararata isključivo ono autohtono. I dok se u zemlji uzgajaju stotine različitih vrsta, one koje se rabe za proizvodnju vinjaka ograničene su na nekoliko specifičnih sorti – voskehat, garandmak, mskhali, kangun i rkatsiteli (gruzijska sorta).

Poznato je da je grožđe voskehat teško uspješno uzgajati zbog njegove krhkosti i osjetljivosti na bolesti. Međutim, njegova je aromatična dubina vrlo tražena, što ga čini zlatnim standardom za najbolju bazu koja se rabi za izradu cijenjenog armenskog vinjaka. Vinjak odležava u bačvama od starog kavkaskog hrasta. Slično kao i konjak, one se stavljaju u namjenske podrume kako bi se prirodi dalo vremena i mira da učini svoju magiju, sve do trenutka kada se dobiveni vinjak procijeni spremnim za punjenje u boce.

Posebna vrsta kavkaskoga hrasta, koja je također poznata i kao perzijski hrast, navodno je razlog zbog kojeg se armenski vinjak može pohvaliti delikatnim aromama sušenog bilja i voća te vanilije, zajedno s notama čokolade i mineralnim elementima po kojima je poznat.

Vrhunac stvaranja vinjaka, miješanje (blending), najkreativniji je i najodgovorniji proces u cijelom lancu koji se temelji na inspiraciji i istinskom zanatskom umijeću. Blend je, naime, mješavina vinjaka različite starosti i od različitih sorti grožđa. U tom procesu master blenderi, specijalisti za tu vrst posla, barataju složenom paletom okusa i mirisa. Stvarajući novu mješavinu, na izbor imaju više od 700 uzoraka, jer i oni iste dobi mogu imati različita organoleptička svojstva - od boje do mirisa i palete okusa. Vremenski uvjeti u kojima je grožđe dozrijevalo, specifičnosti bačava u kojima je odležalo i mnogi drugi čimbenici utječu na njihove karakteristike.

Kao što konjaci rabe službene oznake kvalitete - VS, VSOP, XO i XXO i armenski vinjaci imaju vlastitu kategorizaciju – Ordinary, Branded i Collection. Obični vinjaci odležavali su najmanje tri godine, a brendirani šest i više godina. Na etiketama imaju i zvjezdice koje odgovaraju starosti pića. Kako bi se klasificirao kao kolekcija, vinjak mora biti proizveden od brendirane eau-de-vie (bistra, bezbojna voćna rakija koja se proizvodi fermentacijom i dvostrukom destilacijom, okus voća obično je vrlo lagan) i zatim dalje sazrijevati u hrastovim bačvama još najmanje tri godine. Također je vrlo uobičajeno vidjeti armenski vinjak s potvrdama o starosti, kao što su 5, 10, 20 godina itd.

Na sličan način kao i konjak, općenito se drži da što je vinjak stariji, to je viša njegova cijena. Prosječna boca armenskog vinjaka dobre kvalitete, koji je, recimo, odležao 7-10 godina, u Armeniji košta između 30 i 50 eura, dok se mlađa boca Ordinary Armenian Brandyja može kupiti već od 10 eura. Nažalost, armensko tržište vinjaka preplavljeno je krivotvorinama, što znači da kupnju treba obaviti kod renomiranih prodavača. Araratova trgovina na izlazu iz muzeja tvrtke odlično je mjesto za to.