I prosječni ljubitelj književnosti ovaj će citat odmah prepoznati kao početak romana „Sto godina samoće“ kolumbijskog pisca i nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. To remek-djelo koje priča višegeneracijsku priču o obitelji Buendía, čiji je patrijarh, José Arcadio Buendía, osnovao izmišljeni grad Macondo često se navodi kao jedno od najvećih dostignuća u svjetskoj književnosti, a magično realistički stil i tematska supstanca knjige uspostavili su je kao važan reprezentativni roman književnog procvata Latinske Amerike 60-ih i 70-ih.

No, je li Macondo baš potpuno imaginaran? Naravno da ne. Gabriel García Márquez rođen je 1927. u malom gradu Aracataci u sparnoj karipskoj obalnoj zoni svoje zemlje, porijeklo koje je odredilo njegov odnos ne samo prema kolumbijskom društvu već i prema širim strujama svjetske kulture. Za razliku od hladne bogotsko-andske, costeño kultura je, kažu, neotesana, profana i grozničavo bujna, upravo onakva kakva nas dočekuje u mnogim djelima Garcíje Márqueza.

To je mjesto također i mješanac, pa je kroz svijet njegova djetinjstva prošla „oluja lišća“ prolaznika (preuzmemo li naslov njegove prve knjige) – Arapi i Cigani, Istočni Azijati i Europljani, Indijanci iz Sierre i migranti iz starih regija odbjeglih robova - svi privučeni plantažama banana.

Kao dječak, sramežljivi osamljeni García Márquez promatrao je taj burni svijet iz skloništa mjesta koje će zauvijek držati jednostavno „domom“ - kompleks veranda, vrtova, radionica, gipsanih svetaca, stabala guave i ara svojih djedova i baka, čitava riznica značenja i mirisa. Jedna od zabavnih strana čitanja o njegovu životu je otkrivanje koliko čuda ispričanih u njegovim romanima nije izmišljeno.

Gabriela su uglavnom odgajali baka i djed s majčine strane, premda je s osam godina preselio u Sucre kako bi živio s roditeljima. Tako su Aracataca (u departmanu Magdalena) i Sucre (u departmanu Sucre) poslužili kao model za izmišljeni grad Macondo i mjesta odakle su preuzeti mnogi elementi u njegovim pripovijetkama i romanima. Zanimljivo je da je 2006. održan referendum o promjeni imena grada Aracatace u Macondo, koji je na kraju propao zbog niske izlaznosti.

U svijet Sucrea, tog stvarnog Maconda, zaronili smo nedavno u društvu slavne kolumbijske chefice Leonor Espinosa iz restorana Leo u Bogoti, koja sa svojom kćeri, sommelierkom Laurom Hernández, ujedno vodi i zakladu Funleo, neprofitnu organizaciju posvećenu očuvanju gastronomskih tradicija kolumbijskih zajednica, i Mairom Sierrom, kustosicom umjetničke udruge Madere Náufraga, menadžericom na području kulture te voditeljicom Zaklade Cantares i etničke skupine Zenú. Naš će nas put voditi širom Sucrea, od San Antonia de Palmita do Rincón del Mara, prolazeći kroz Betuliu, Sincé, Galeru, Sucre Sucre i Montes de Maríju, odnosno područje kolumbijskih Kariba.

„Pravi Macondo“ naumili smo otkriti uranjajući u gradove, sela, krajobraze, lokalne kulture, tradicije i, naravno – hranu, sve ono čime su natopljeni Márquezovi romani. Premda „Sto godina samoće“ vrvi mnogobrojnim slikovitim likovima, koje čitatelj nastoji nekako pohvatati, jedan od njih posebno se ističe – kuhinja. Naime, kuhanje Úrsule Iguarán igra središnju ulogu, a putem njezinih slastica i deserata, obitelj Buendía ne samo da gradi svoje bogatstvo, već i ostavlja trajan trag na Macondovu identitetu.

Kolumbijska gastronomija tu simbolično oživljava u slatkišima u obliku životinja napravljenih od domaćih okusa poput naranče, limuna i coroza, voća tipičnog za kolumbijske Karibe. Pojavljuju se tu i poznata juha od jama, glavne namirnice karipske obale, neophodne za brojna tradicionalna jela, od juha do pića i slastica. „Sto godina samoće“ poziva i na istraživanje jela čarobne zemlje Macondo - arepa de huevo (posebna među mnogim kolumbijskim arepama, ukusna pržena poslastica koju su usavršavale generacije), mote de queso (juha od plantana, luka, češnjaka, sira i sirutke), carimañolas (neodoljive pržene rolice od tijesta manioke punjene sirom ili mesom, hrskave izvana, a mekane iznutra), butifarra (mala, okrugla kobasica španjolskog podrijetla, prilagođena lokalnim začinima i okusima) i još mnogo toga.

Uopće, hrana u Sucreu je svojevrsno putovanje u magični realizam. Ili kako to u uvodu sjajne knjige „Sucre ima drukčiji okus“ kaže Leonor Espinoza:

„U šest sati navečer, Sucre postaje božansko iskustvo igre boja koje prekrivaju nebo kako bi prizvale noć. Na ulicama je krajolik obavijen mirisom peciva i chichasa.

Vatra kruži u tijelima Sucreñosa, prolazeći kroz pet podregija zemlje i manifestirajući se i njišući u ritmu gaita i fandanga. Ista ta vatra je kreativna snaga iza variva, juhe i jela od riže kuhanih u kuhinjama koje još uvijek odbijaju nestati… Sucre ima drukčiji okus zbog svog podrijetla, svoje kulturne i biološke raznolikosti i moći koja se osjeća u nasljeđu svakog ognjišta i peći na drva rođenih iz ruku njegovih ljudi“.

Iz Bogote smo za sat i nešto leta stigli u Monteriju, grad 50 kilometara udaljen od Karipskog mora, odakle smo se uputili na našu prvu postaju - San Antonio de Palmito, odnosno Zenú Indigenous Council of San Miguel. Zenú su, 6000 godina prije Krista, bili prvi lončari u Americi i nastavali su tropske šume današnjeg departmana Sucre. Vješto su kontrolirali vodu i, od 200. godine pr.K. do 1000, izgradili složeni hidro sustav poznat kao „riblja kost“.

Nakon ritualnog harmoniziranja s domaćinima oko ukrug na tlu poslaganih lokalnih plodova – od kukuruza do karambola, s pletenim šeširom u sredini, imali smo se prilike upoznati s Programom čuvara sjemena, lončarstvom, pletenjem caña flechom (streličasta trska) i znanjima naroda Zenú te namirnicama koje uzgajaju.

Kao najimpresivniji rad dojmio nas se već spomenuti šešir - sombrero vueltiao, tradicionalni šešir Kolumbije i jedan od njezinih simbola izrađen baš caña flechom, vrstom trske koja raste u regiji. Za zapadnjake to je lijep suvenir, a za starosjedioce simbol otpora, čija svaka linija priča priču. Naime, kada su stigli kolonizatori, domorodačkom stanovništvu su odrezali jezike, kako bi ih ušutkali, pa su pletenjem dobiveni crteži na šeširima bili oblik komunikacije.Vueltiao je, ujedno, i ekvivalent vjenčanom prstenu. Djevojka se zaljubi i napravi ga za svog odabranika, a ako ga on prihvati, gradi kuću za njih dvoje.

Nakon bosonogog plesa djevojčica i dječaka u ritmu porra i fandanga, Leo i Maira pozvali su nas do drvenih stolova prepunih namirnica koje uzgajaju lokalne obitelji - crni i crveni grah, slatki krumpir, kasava i šareni kukuruz (negrito, panoa, tacaloa, cuba, tusa, casado, cariaco i piedrita), mirisno tropsko voće…

Lokalni kuhari pripremili su jela koja smo jeli iz zdjelica od sušene kore tikve - riža u dvije verzije, s kokosom i tankim, hrskavim rezancima (palito), različite juhe, manioka, sirevi, pržene empanade, carimañole (jelo tipično za karipsku regiju Kolumbije, kuhano tijesto od manioke punjeno začinjenom mljevenom govedinom, svježim sirom, usitnjenom piletinom ili nekim drugim nadjevom i potom prženo), različito povrće, bocachico (tropska slatkovodna riba)…

Nakon ručka, ispijali smo ñeque, destilat šećerne trske, i slušali priče o nastanku. Naime, domaćini se, još od vremena njihovih pradavnih predaka, identificiraju kao djeca kukuruza. Prema njihovim precima, vrhovno biće je uzelo kuglu kukuruznog tijesta, udahnulo joj život i stvorilo kulturu - narod koji u sebi nosi raznolikost naslijeđenih sjemenki u svim bojama, znanje o pripitomljavanju usjeva i namirnica koje ih danas definiraju. To nasljeđe 2005. godine navelo ih je da se proglase narodom bez GMO-a i uspostave sustav očuvanja lokalnog sjemena, kako bi ga zaštitili i time očuvali svoju čistoću. Takve akcije čine njihovu kulinarsku baštinu jedinstvenom i prepoznatljivom u cijeloj regiji.

Tu smo večer noćili u Sinceleju, glavnome i najvećem gradu departmana Sucre te večerali u sirijsko-libanonskom restoranu Árabe Chadid. Zašto baš tamo? Jednostavno zato jer se radi o autentičnoj lokalnoj hrani. Naime, arapski imigranti i njihovi potomci, odnosno stanovništvo bliskoistočnog podrijetla danas broji oko 3,2 milijuna ljudi (Kolumbija ima oko 53,5 milijuna stanovnika). Većina izvornih arapskih migranata u Kolumbiju je došla iz današnjeg Libanona, Jordana, Sirije i Palestine. Primarni val migracije dogodio se još koncem 19. stoljeća kada ih je većina stigla kao pripadnici istočne pravoslavne i istočne katoličke crkve (većina je postala rimokatolička), a drugi 1945. kada je većina tih imigranata bila kršćanske, a manjina muslimanske vjere. Opisani kao „sirijsko-libanonski“ migranti smjestili su se u karipskoj regiji Kolumbije, u gradovima i mjestima u blizini sliva rijeke Magdalene. Mnogi Arapi prilagodili su svoja imena i prezimena španjolskom jeziku ne bi li se brže uklopili u zajednice u koje su stigli.

Dio jela koja danas prepoznajemo kao tradicionalnu karipsku kuhinju sirijsko-libanonska su kulinarska baština. Sastojci poput patlidžana, kupusa i začina poput klinčića, slatke paprike, cvijeta naranče i kumina pronašli su put do obalnih nepca, zajedno s drugim jelima poput sirutke, sezamove paste, panderitosa, horchate i kibbesa, kao i jela pripremljena drugim kuhinjskim priborom poput peći na drva, što je omogućilo pečenje kruha, kolača i torti.

Posjet Árabe Chadidu, koji služi autentična arapska jela prema starim obiteljskim receptima čuvanim generacijama, bio je zanimljiv doživljaj. Tu tradicija doslovno živi sa svakim posluženim jelom, a hrana je mnogo više od potrebe, čin ljubavi i velikodušnosti. Otac i sin, vlasnici lokala (s četiri žene u kuhinji), ispričali su nam priču o obitelji i njezinom strastvenom radu na očuvanju i posluživanju autentične arapske kuhinje, odlučnoj u stvaranju prostora u kojem su svi dobrodošli da bi iskusili toplinu i gostoprimstvo Arapa. Pritom smo se sladili prženim kibbehom (hrskavi libanonski uštipci s govedinom, finim bulgurom i lukom, uz humus od slanutka s maslinovim uljem i zaatarom), zatim sarmicama u tankim listovima vinove loze punjenim mesom i rižom, uz labneh s maslinovim uljem, zaatarom i svježim limunom te listovima kupusa punjenih govedinom i rižom, kuhanim u juhi od rajčice s arapskim začinima.

Naša sljedeća stanica bila je 21 kilometar udaljena Betulia, grad i općina poznati po Diabolínu, tipičnoj grickalici kolumbijskih Kariba napravljenoj od manioke. No, važnije od toga, Betulia je dio čuvene „La Rute del color“ (Put boja), građanske inicijative koja daje život, vrijednost i boju domovima predaka izgrađenim tradicionalnom građevinskom tehnikom koju rabe autohtoni narodi u izgradnji kuća, a karakterizira ih i krov od lišća gorke palme.

Ideja Puta boja, nastala baš u Betuliji, je oživjeti i uljepšati kuće intervencijom bojama i reprezentativnim figurama, ne bi li se uspostavio skup boja koje će se rabiti na svakoj od kuća, kao i učiniti ih turističkom atrakcijom. Neke od tih kuća već su postale i prodajna mjesta tipičnih proizvoda grada, čime se doprinosi dinamici gospodarstva Betulije.

Osim kuća u bojama, na tom se putu nalaze i murali, od kojih je najimpresivniji jedan ugaoni zidni u Betuliji, koji portretira Gabriela Garcíju Máqueza i fantastični svijet iz njegovih knjiga.

Nakon daljnjih desetak kilometara stigli smo u Sincé, poljoprivredni, stočarski i trgovački gradić, i zaustavili se pred Kulturnim centrom Fernando Iriarte Navarro, pretvorenim u umjetničku galeriju. Tu je ponovo bilo plesa pred ulazom, a priređen je i lijep doručak u sredini dvorišta, u dijelu krovom zaštićenim od sunca. Na trpezi su se našle hrskave rolice od manioke, sir costeño (svježi bijeli sir tipičan za karipsku regiju Kolumbije), bollos (vrst peciva) od žutog i bijelog kukuruza te posebne vrste krumpira, zatim kuhana manioka, arepe od slatkog kukuruza i anisa, arepas de huevo (arepe punjene jajetom) i chicarrónes (prženi komadi svinjske potrbušine), sve uz osvježavajuće hladne napitke od kojih se izdvajala čokolada spravljena od paste od kakaa, brašna plavog kukuruza i vode, začinjena sirupom od smeđeg šećera i cimetom.

Leonor Espinoza potom nas je povela u razgledanje kuće njezine bake u kojoj je, kao dijete, provodila ljeta, i ispričala nam brojne priče iz sjećanja na život iz toga doba. Otud smo odšetali do parka u Sincéu gdje se nalazi kip Gabriela Garcíe Márqueza, koji obilježava činjenicu da je i on tu, kao dijete, živio oko godinu dana. Kip prikazuje slavnog pisca kako sjedi na klupi, ispred kuće s dugim balkonom, koji je danas izvor ponosa stanovnika Sincéa i cijelog Sucrea. Taj balkon, kao i dobar dio unutrašnjosti kuće (pokazala nam ju je današnja vlasnica) još uvijek postoji neizmijenjen, kakav je i bio 1930-ih, a o kome je Marquez vrlo poetski pisao u svojim memoarima, ali i u knjizi „Sto godina samoće“.