Koja je veza između glazbe, umjetnosti i gastronomije? Miroslav Krleža svojedobno je napisao da je „glazba lirska paučina između srca i mozga“, Pablo Picasso rekao da je „svrha umjetnosti je sprati prašinu svakodnevnog života s naših duša“, a Virginia Woolf zaključila da se „ne može dobro misliti, dobro voljeti i dobro spavati ako se nije dobro večeralo“. Složit ćete se da ne treba dovoditi u pitanje misli takvih autoriteta i da valja zaključiti da su sve te tri svari blagotvorne za našu dušu i tijelo. Po mogućnosti, u skladnoj kombinaciji.

Upravo to su, očito, mislili i tvorci MedBodruma, festivala gastronomije, glazbe i umjetnosti, s tim da su oni u imenu postavili redoslijed te tri stvari prema važnosti koju one znače njima. Ne bunim se, jer mi taj poredak odgovara, a i primjeren je za ovo mjesto.

Ove godine, MedBodrum se u svibnju vratio na egejsku obalu s dugo očekivanim drugim izdanjem - impresivnom četverodnevnom proslavom gastronomije, glazbe, suvremene umjetnosti i održivosti u turskome Bodrumu (dodatak održivosti je neizbježan u današnjoj gastronomiji, kao i za osiguranje potpore službenih institucija). Festival, koji je 2024. godine osnovao genijalni poduzetnik Sahir Erozan, a sada ga vodi kreativna vizija kustosa Jérômea Sansa i umjetničkog dvojca :mentalKLINIK, za ovogodišnju temu odabrao je slogan - TERRIBLY HAPPY. Događanje se odvilo na tri kultne lokacije - Villa Maçakızı, drevne ruševine Iassosa i Hotel Maçakızı, koji su pretvoreni u igrališta senzornih istraživanja. Kombinacijom umjetničkih instalacija, koncerata i gastronomskih događanja, MedBodrum je spojio umjetničke discipline u trenutke povezanosti, emocija i radosti. Konkretno, gastronomske kuhinje rušile su granice, DJ setovi u zalazak sunca podizali ugođaj, a suvremena umjetnost svjetske klase plijenila svojom kreativnošću. Ukratko, bio je to jedinstveni mediteranski ritam koji može ponuditi samo MedBodrum.

„MedBodrum je mjesto gdje nestaju granice, a kreativnost cvjeta. Svaki detalj pažljivo je osmišljen kako bi se osiguralo nezaboravno iskustvo gdje se gastronomija, glazba i umjetnost besprijekorno stapaju s ljepotom Bodruma“, rekao je Sahir Erozan, osnivač MedBodruma i vlasnik hotela Maçakızı, koji je bio središnje mjesto MedBodruma.

I nije nimalo pretjerao. Jer, dok odmarališta cvjetaju duž nekada uspavane turske tirkizne obale, hotel Maçakızı se s vremenom razvio u pravi luksuzni dragulj, kao stvoren za bijeg od zagušljivosti svakodnevnog života.

Maçakızı je gotovo skriven maslinicima zaljeva Golturkbuku, bugenvilijom boje fuksije i borovima. Restoran, hotel i beach club smješteni su u jednoj od najslikovitijih uvala na turskom poluotoku Bodrum.

Sam Erozan vjeruje da njegov šarm leži u okolnoj prirodi, kao i u obiteljskim korijenima. Godine 1977. njegova glamurozna majka boemskoga šarma, Ayla Emiroğlu, otvorila je originalni hotel Maçakızı na jednoj drugoj lokaciji u Bodrumu. koji je tada još uvijek uživao netaknutu ljepotu.

Maçakızı se preselio u Golturkbuku 2000, nakon što je prerastao svoje skromne početke. Izvorno je nudio samo 16 soba za goste, a sada njegov tim od oko 350 zaposlenika nadgleda hotel sa 72 osobe i četiri kuhinje. Ambiciozna ekspanzija nije se zaustavila, pa je 2018. hotelu dodana i privatna vila s 10 soba, udaljena manje od pet minuta vožnje brodom.

Po dolasku u Maçakızı, narednoga dana, nakon doručka, imao sam prilike otkrivati blagodati hotela, opustiti se i uživati u mediteranskom ugođaju posjeda (mogao bi se nalaziti bilo gdje na području Sredozemlja). Odmor je bio prekinut tek neobaveznim ručkom, dok je večer bila rezervirana za aperitiv u Ayli, fine dining restoranu Maçakızıju, kojeg vodi slavni turski chef Aret Sahakyan te večera u restoranu Erozan Mediterraneo, uz turske specijalitete te, potom, glazbu i ples.

Naredno jutro bilo je prilika za daljnje uživanje u Hotelu Maçakızı. Danas je on sasvim drukčiji od onoga koji je vodila Ayla Emiroğlu. Tada su gotovo 99 posto gostiju bili Turci, dok danas oko 75 posto čine međunarodni posjetitelji. Pa ipak, Erozan kaže da su, unatoč svemu tome, temelji Maçakızıjevog pristupa ugostiteljstvu upravo onakvi kakvi su bili na početku. Posjetite li ga danas, još uvijek postoji osjećaj da je to utočište za bijeg od svega, oaza mira daleko od svega što se događa u svijetu.

Nije onda čudno da je Maçakızı s vremenom postao omiljeno utočište za mnoge slavne goste, od kojih ćete mnoge prepoznati (Mick Jagger, Leonardo di Caprio, Kate Moss…). Stalni gosti tu pozdravljaju konobare poljupcem u oba obraza i zovu ih imenom, dok su ovi uvijek pri ruci da ih usluže na bilo koji način. Pića se nadopunjuju prije nego što sunce otopi kockice leda, a cjelokupnu uslugu koju nadgleda dugogodišnji karizmatični menadžer hotela, Andrew Jacobs, rođen u Australiji, s velikim iskustvom u Hilton hotelima diljem svijeta.

Mnogi i ne shvaćaju da tu postoji hotel. Samo oko trećine posjetitelja gosti su hotela, dok ostali dolaze uživati u beach clubu, piti i jesti. Raspored objekta osmišljen je kako bi gostima pružio privatnost, a labirintne staze uokvirene mediteranskim grmljem povezuju bijele dvokatne vile, od kojih svaka ima privatni vrt ili balkon s pogledom na more.

Već spomenuti paviljon restoran Erozan Mediterraneo, gdje se svako jutro poslužuje doručak, a u izvansezonskim večerima i večera, naziva se „zimskim vrtom“. To je upečatljiva, crna metalna konstrukcija s velikim prozorima koji daju osjećaj kao da sjedite u prirodi. Posljednjih godina Maçakızı je ostao otvoren i nakon uobičajene ljetne sezone, pa čak i zimi. Izgrađen 2019. godine, paviljon je dizajnirao Ahmet Alatas, dok je istanbulska tvrtka Tabanlioglu nadgledala recepciju hotela, izgrađenu 2000, kao i nedavno otvoreni restoran Ayla. Erozan, koji je osobno nadgledao svaki detalj uređenja interijera hotela, od tepiha i rasvjete do umjetničkih djela, svoje estetske nazore opisuje kao „eklektične, boemske i moderne“ te ne dozvoljava arhirktonsku sterilnost. Voli malo kaosa i želim da mjesto odaje dojam da tu netko živi.

Taj eklekticizam možda je najočitiji u umjetnosti. Pop art slika Audrey Hepburn Antonia de Felipea visi na ulazu pored djela turskog suvremenog umjetnika Haluka Akakcea koje prikazuje zaštitni znak hotela - kartu dama pik (značenje riječi maçakızı). To razbija inače ujednačen raspored kauča i stolova. Metalna zrcalna kugla gotovo ljudske veličine, djelo Mihata Sena, jedna je od tri statue u području bazena, koja odražava Erozanov jedinstveni stil.

Hotel Maçakızı nema formalnog šaltera za prijavu niti recepcionara. Umjesto toga, postoje opuštena terasa i salon u kojem možete pronaći dva hotelska psa, koji rado pozdravljaju goste, spavaju na terasi ili na plišanom tepihu, a najčešće lutaju posjedom hotela. Unutar bijelo obojanih soba za goste, iznad kreveta vise starinske fotografije društvenih okupljanja u Macakiziju iz vremena Erozanove majke, a kreveti su ukrašeni šarenim jastucima koje je dizajnirao Rifat Ozbek.

Naredni dan donio je prvi dio službenoga programa, nazvan I. čin. Jutro je započelo već uhodanim ležernim tempom – doručak, uživanje u hotelskim sadržajima (spa, tretmani), sunčanje, kupanje i kokteli u beach clubu, ručak, plaža… A onda je započeo I. čin. U 19:30 iz hotela Maçakızı brodovi su krenuli prema već spomenutoj Villi Maçakızı, ispred koje se „digla zavjesa“, u krajoliku iz snova svjetlosti, zvuka i osjeta.

Villa Maçakızı je privatno mediteransko imanje za nezaboravan ljetni odmor i prigode skrojene po mjeri. Kada se 1977. Ayla Emiroğlu preselila u Bodrum , u gradu je bilo malo više od nekoliko jednostavnih kuća, automobila i mačaka lutalica. Emiroğlu je bila ravnateljica, šefica koja je razgovarala s divljim cvijećem na svome imanju i disciplinirala svoje osoblje. Godinama je radila s istim ljudima i oni su je voljeli. Toliko su to voljeli da su je pratili kamo god je išla – čak i do prvog kluba na plaži koji je otvorila u udaljenom zaljevu, nedostupnom ijednim drugim prijevoznim sredstvom osim brodom. Zatim se pojavio njezin sin, Sahir Erozan...

Pišući vlastitu priču o uspjehu u drugom dijelu svijeta, u Washington D.C-ju, Sahir Erozan bio je buntovnik koji je pokrenuo nekoliko modernih restorana i klubova u glavnom gradu SAD-a. Nejasno se sjećao mirisa jasmina u vrtu malog pansiona svoje majke u Bodrumu. Ali tijekom posjeta rodnom kraju početkom 90-ih, ponovo se zaljubio u poluotok i odlučio surađivati s majkom prvo na njezinom drugom projektu kluba na plaži u Gölköyu, a zatim na nekretnini koju danas poznajemo kao Hotel Maçakızı u Turkbukuu.

Obitelj Maçakızı 2019.proširila se i predstavila raskošno mediteransko utočište Villa Maçakızı.Tu je Erozan spojio autentični, rustikalni stil svoje majke sa svojom vlastitom vizijom suvremenog luksuza i ponovno izmislio pravo značenje bogatstva i udobnosti u potpunoj privatnosti.

Smještena na brdu i okružena prirodnim ljepotama Bodruma, Villa Maçakızı nudi opušteni mediteranski način života u profinjenom, šarmantnom okruženju kako bi njezini gosti doživjeli vrhunsko opuštanje iz snova. S modernim i sofisticiranim detaljima, svaki kutak je osmišljen kao otmjeno utočište za zatvorena ekskluzivna društva do 20 gostiju. Personalizirana usluga batlera dostupna je 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu i ispunjava sve želje gostiju. Jedinstveni spa doživljaj i meniji po mjeri, s jelima od najsvježijih namirnica, koje priprema chef Carlo Bernardini, očaravaju tijekom svakog trenutka provedenog u Villi Maçakızı, privatnom raju privilegiranih gostiju.

No, vratimo se na početak I. čina, na kojemu nas je najprije čekalo nekoliko zadivljujućih umjetničkih instalacija i izložaka (bili su raspoređeni širom posjeda vile), a zatim i gastronomsko putovanje za najzahtjevnija nepca, gozba čije je svako jelo bilo neočekivani užitak. Najprije su nas dočekala dvije velike trpeze prepune morskoga blaga – od kamenica, preko sashimija najrazličitije ribe do slatkih kraljevskih rakova, a potom se prešlo na terasu gdje se hrana pripremala uživo. Te večeri kuhali su sljedeći chefovi - Carlo Bernardini (Villa Maçakızı), Chicco Cerea (Da Vittorio, Michelin***, Bergamo, Italija), Kamillia Seidler (Lola, Copenhagen, Danska), Akrame Benallal (Akrame, M*, Pariz, Francuska), Maksut Askar (Neolokal M* i Michelin Green Star, Istanbul, Turska), majstor tartufa Claudio Savini (Savitar Tartufi, Toskana, Italija) i slastičar Tommaso Foglia Tommaso Foglia (Lo Shop di Tommaso Foglia, Napulj, Italija).

Njihova su jela bila specifična za njihovu kuhinju, vrlo različita i prepuna neodoljivih okusa. Za slastice koje su na koncu poslužene bila je zaslužna kuhinjska ekipa Ville Maçakızı, a cijela večera bila je popraćena biranim vinima i maštovitim koktelima.

No, hrana je bila tek početak večeri, koja se nastavila nastupima vrhunskih glazbenika - zvučnim pulsom trostrukog dobitnika nagrade Grammy, američkog repera i glumca Lonnieja Rashida Lynna, profesionalno poznatog kao Common, zatim berlinske DJ-ice, producentice i kantautorice Jane Ryse i, na koncu, Yazz, koji su nas zabavljali do sitnih noćnih sati.

Naredno jutro bilo je prilika da se istraži mjesto Bodrum, pola sata udaljen od Hotela Maçakızı. Bodrum je tursko ljetovalište dobro poznato i mnogim Hrvatima koji od godišnjeg odmora traže više, i to po principu „vrijednost za novac“. Naime, Bodrum je prekrasan grad koji se nalazi na jugozapadnoj obali Turske i godinama je jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u tom području, posebno atraktivno za one koji traže relativno jeftin odmor uz tople plaže, s ukusnom hranom i zanimljivom poviješću.

No, njegove najljepše uvale, rekao sam već, udaljene oko pola sata vožnje, zauzeli Hotel Maçakızı, kao pionir luksuznog smještaja, te međunarodne luksuzne hotelske marke poput Mandarin Orientala, otvorenog 2014, a Editiona, Amana i Six Senses, koji su svi uslijedili 2018). U okolici se već gradi novi Four Seasons, a na netaknutom dijelu pijeska niknut će i Bvlgari. Sve su to ultra luksuzni divovi koji ipak ne mogu konkurirati prisnom šarmu Maçakızıja.

Nakon što sam obišao središte Bodruma s atraktivnim muzejom u tvrđavi, lokalnu tržnicu i bazar (stari dio grada koji se pretvorio u veliku suvenirnicu), lako je bilo zaključiti da se mjesto Bodrum i njegova okolica, usprkos desecima hotela s 5 zvjezdica, imidžem prikvačio na ultra luksuz hotela iz nešto udaljenijih uvala.

Nakon ručka u hotelu, većina se ponovo priklonila sunčanju i kupanju, odnosno dokoličarenju u beach clubu. Bio je to i dan II. čina priredbe MedBodrum, koji se održao na drevnim ruševinama Iassosa. Krenulo se s pristaništa Maçakızı u 19:00, odakle nas je velika jahta prebacila do 4000 godina starog grada Iassosa.

Iassos je nekada bio grčki grad u drevnoj Kariji smješten u zaljevu Iasos (danas Güllükski zaljev), nasuprot modernog grada Güllüka u Turskoj. Izvorno se nalazio na otoku, ali je sada povezan s kopnom. Domaćini MedBodruma tamo su odlučili iznova osvijetliti povijest. Dok je sunce zalazilo, naš se brod približio mitskim ruševinama Iassosa i stao pred njima kad je već pao mrak. Pred nama su se tad u krajoliku susreli prošlost i sadašnjost u svojevrsnom filmskom snu glazbe, okusa i svjetla. Sirenski vokal Delaram Kamareh, poznate američke pjevačice iranskog podrijetla, koja briše granice između mainstream i eksperimentalne glazbe, odjekivao je stoljetnim kamenjem drevnog Iassosa, koji danas stoji kao svjedočanstvo bogate tapiserije civilizacija koje su nekoć cvjetale u toj regiji. Ne treba niti reći da je predstava izazvala burni pljesak i ovacije svih koji su je promatrali s palube jahte.

Po iskrcavanju, prošli smo uspavanim mjestašcem s dva lokala u kojima je sjedila nekolicina mještana, te efektno osvjetljenom stazom ušli u zidine, gdje su nas čekali chefovi koji su uživo spravljali svoja jela. Te večeri, za delicije su bili zaduženi Aret Sahakyan (Ayla, Michelin*, Hotel Maçakızı, Bodrum, Turska), Nicolai Tram (Knystaforsen, M*, Rydöbruk, Švedska), Fernando P. Arellanno (Zaranda, M*, Palma de Mallorca, Španjolska), Burçak Kazdal (Apartıman, Istanbul, Turska) i Vito Mollica (Atto di Vito Mollica, M*, Firenca, Italija), dok je desert künefe ponuđen prema receptu MasterChefa Turska.

I tu je večer završila atraktivnim nastupom Marieme, senegalsko-američke kantautorice s glasom koji krasi više oktava, a čija glazba ima R&B, pop i jazz utjecaje. Marieme je rasplesala sve prisutne, a u završnoj Lennonovoj „Imagine“ pridružio joj se i reper Common. Povratak u Maçakızı bio je oko ponoći, a na brodu se do pristajanja uz hotel na brodu se nastavio party, koji su predvodili članovi kubanskog sastava Buena Vista Social Club, koji su bili atrakcija narednoga dana.

Posljednji dan MedBodruma započeo je uobičajeno – doručkom i uživanjem u beach clubu hotela, dok je III., završni čin bio blistavi krešendo zajedništva i zabave, i to u obliku interaktivne gozba za brunch koji je počeo u 13:00 sati, s globalno priznatim chefovima iz cijeloga svijeta.

Na svojim zasebnim stanicama, kulinarski su šou priredili chefovi Aret Sahakyan, Nicolai Tram, Maksut Askar, Carlo Bernardini, Chicco Cerea, Tommaso Foglia, Claudio Savini, Kamillia Seidler, Jean Paul Veneziano, Akrame Benallal, Burçak Kazdal, Fernando P.Arellanno i Vito Mollica. Bilo je tu svega – od kreativnih jela na temelju morskih namirnica, preko priprave odrezaka na otvorenoj vatri do panettonea i turskih baklava, sve uz birana vina.

Kako je festival dosegao svoj vrhunac, obala hotela Maçakizi postala je mjesto za suncem okupanu, svečanu gozbu, a potom su beach club, okolne sofe, fotelje i ležaljke na plaži postali veliko gledalište za koncert koji je priredio čuveni Buena Vista Social Club, ansambl prvenstveno sastavljen od kubanskih glazbenika, izvorno formiran 1996. Projekt je organizirao izvršni direktor World Circuita Nick Gold, producirao ga je američki gitarist Ry Cooder, a režirao Juan de Marcos González. Od

Ukupno 20 glazbenika koji su sudjelovali u snimanju kultnog albuma naslovljenog imenom sastava, te nedjelje na plutajućoj pozornici ispred beach cluba Maçakızı, pojavila su se njih trojica, dok su osatli bili mlađi glazbenici, odreda virtuozi kubanskih ritmova. Uz obvezne hitove „Candela“ i „Chan Chan“ te brojne druge, u ritmu Buena Vista Social Cluba plaža Maçakızıja je postala živa agora i prostor uživanja u ljepoti trenutka.

Iduće jutro za većinu je bio dan odlaska, dok sam ja ostao s nekolicinom kolega, i to zbog prilike da navečer kušam degustacijski meni Areta Sahakyana, chefa Ayle, fine dining restorana Hotela Maçakızı. Taj restoran ima zanimljivu povijest.

Dok je Ayla Emiroğlu postavila temelje Maçakizija i njegovala zajednicu oko robne marke, njezin sin Sahir Erozan proveo je mnogo godina usavršavajući svoj zanat u inozemstvu. Prije negoli se u potpunosti posvetio Bodrumu i Maçakızıju, proveo je 26 godina u američkome Washingtonu DC-ju, počevši od sveučilišnih godina. Tijekom tog vremena bio je vlasnik nekoliko restorana te se tako prvi put susreo sa chefom Aretom Sahakyanom, rođenim u Istanbulu, koji je vodio kuhinju u Erozanovom restoranu Cities u Georgetownu (četvrt Washington DC-ja u kojoj se nalaze neke od najekskluzivnijih gradskih trgovina, restorana i hotela, te je omiljeno mjesto kako turista, tako i lokalnog stanovništva), koji je bio otvoren od 1987. do 2007. godine.

Sahakyan, koji se školovao u francuskim i talijanskim kulinarskim tradicijama, u Maçakızıju je otkako se Erozan vratio u Tursku. Tijekom godina, kaže, kultura hrane i ukusi zemlje značajno su se promijenili.

„Kad sam stigao, chefovi se nisu doživljavali onako kako se to danas čini. Kuhar je jednostavno bio netko tko kuha u kuhinji, a ne netko tko je stvarao i dizajnirao jela.“ Ovog ljeta Michelinov vodič debitirao je u Bodrumu, a Maçakizi je osvojio svoju prvu zvjezdicu.

„Ono što već četvrt stoljeća u Maçakızıju radimo s velikim uspjehom jest kuhinja koja miješa utjecaje i recepte iz različitih dijelova Mediterana. Sada, u Ayli, vidim da se mogu igrati i istraživati s lokalnim namirnicama i lokalnom kuhinjom kako bih pokazao drugu stranu sebe i svoje kreativnosti kao chefa. U Maçakiziju smo poznati po tome što udovoljavamo željama i zahtjevima naših gostiju, a u Ayli smo spremni ponuditi degustacijski jelovnik s kreativnim jelima, mjesto gdje će gosti dolaziti da bi bili iznenađeni vođenim doživljajem”, objašnjava Sahakyan.

Na terasi Ayle gosti mogu osjetiti povjetarac i uživati u prekrasnim pogledima na nijanse plave zbog kojih se Ayla Emiroğlu i zaljubila u Bodrum. Što se tiče kuhinje, u Ayli, chef Sahakyan stvara osobni i moderan pogled na tursku kuhinju inspiriran vlastitim korijenima i kulinarskom kulturom te sjećanjima i ostavštinom svima omiljene Ayle Emiroğlu. Njegov je cilj je stvoriti drugi, nov i vrhunski kulinarski prostor unutar Maçakızıja. Riječ je o intimnijem, prilagođenom kulinarskom doživljaju, prepunom intenzivnih okusa koje Aret postiže zahvaljujući lokalnim namirnicama, davanjem velike važnosti sezonalnosti i etički nastrojenim proizvođačima, poljoprivrednicima i ribarima, ali i oslobađanjem svoje kreativnosti i primjene tehničkih znanja i vještina.

Aret Sahakyan rođen je u Istanbulu u multikulturalnoj obitelji u kojoj su hrana i kuhanje bili dijelom strast, a dijelom profesija. Na početku svoje karijere, Aret je radio s Robertom Donnom i Yannickom Camom, nekim od najuglednijih chefova u američkome Washingtonu D.C.-ju Zatim je naukovao s Francescom Ricchijem u I Ricchiju i Jean Louis Palladinom u Hotelu Watergate, također u Washington D.C.-ju, prije negoli je preuzeo upravljanje restoranom Cities sa Sahirom Erozanom.

Prostor Ayle doista je spektakularan. Gosti ulaze u prostoriju ispunjenu umjetničkim objektima i nailaze na prekrasan bar, nakon čega slijedi otvorena kuhinja i veliki stol, da bi potom osjetili povjetarac koji ih tjera da se okrenu u blagovaonicu na otvorenom, s još pet stolova. Dvije niže razine skrivaju impresivan vinski podrum, ispunjen najboljim turskim i međunarodnim etiketama, te morsku razinu sa stolom za veće skupine gostiju, gdje će se osjećati kao da zapravo jedu na vodi.

U Ayli, Sahakyan se igra i istražuje s lokalnim namirnicama i lokalnom kuhinjom, kako bi pokazao drugu stranu svoje kreativnosti. Primjerice, lakerdu, jelo od ukiseljene palamide, koje se na istočnom Balkanu i Bliskom istoku jede kao mezze, Aret priprema od škrpine, s bottargom i lubenicom. Tradicionalni recepti prevedeni su na moderni jezik, a degustacijski meni sastoji se od dva amuse bouchea, tri glavna jela (zovu ih „činovi“), zatim slijeda od turskog sira, preddeserta i deserta. Svaki „čin“ gostima daje tri moguća izbora, što jelovnik, koji se stalno mijenja, čini još dinamičnijim, pružajući svakom gostu određenu kontrolu nad vlastitim doživljajem.