Osim što je planetarno čuvena po slikarstvu, arhitekturi, palačama, privatnim i javnim vrtovima, Firenca je pri samom vrhu svjetske top-liste po tradiciji enogastronomije koja seže do prvog stoljeća prije Krista, kad je navodno Julije Cezar nekim svojim oficirima koji su se istakli u osvajačkom pohodu protiv etruščanskih starosjedilaca poklonio parcele na sjevernoj obali rijeke Arno. Kontinentalni dio Toskane oduvijek je poznat po mesnim specijalitetima od kojih je na prvom mjestu bisteccha fiorentina, ali i po maštovitim varijantama priprave veprovine od salama do šalša, pa neizostavni dimljeni ovčji sir iz okolice Pienze, te crno vino koje su prema predaji prije tri tisuće godina došavši s Kavkaza/Bliskog Istoka uvezli Etruščani. Obala i otoci Toskane pripadaju prastaroj mediteranskoj kulinarskoj tradiciji, s poluiznimkom lučkog grada Livorna gdje su se u drugoj polovici 16. stoljeća naselili španjolski i portugalski Židovi. Njihov trag je do danas prisutan u lokalnoj kuhinji kroz neke sefardske specijalitete.
Ova svjetski poznata tradicija kulture jela i pića Toskane sastavni je dio potrage turista, putnika kao i domaćih sladokusaca. Teško je eksperimentirati s konkurentnim profitabilnim restoranima drugih talijanskih regija (osim Pizze), još teže uspješno voditi lokale internacionalne, često tzv. etničke kuhinje. Pokoji španjolski, meksički, grčki, bliskoistočni, indijski ili (češće) kineski restoran, mogu opstati zahvaljujući multinacionalnoj potražnji kao rezultat imigracijske stvarnosti posljednjih tridesetak godina. Svakako nikome ne pada na pamet u Firenci tražiti engleski, skandinavski, ruski, i nedajbože njemački ili nizozemski restoran.
Nije vrijedno spominjati notorne sveprisutne američke prehrambene lance brzog šopanja i jeftinih dječjih Disney-rođendana. Do nedavno su u gradu postojala samo dva ozbiljnija lokala yankee kuhinje : 1950. American Diner osrednje kvalitete, s dekorom, atmosferom, glazbom pedesetih godina i konobaricama na koturaljkama u nešto dužim cheerleader suknjicama koje raznose hamburgere, sladoled, muffinse, frozen yogurt, Budweiser i nešto uvjerljiviji Hard Rock Caffe u preuređenoj dvorani bivšeg kina s elegantnim originalnim dizajnom tridesetih godina, gdje se može naručiti pristojan hamburger i beefsteak. S obzirom da su i mirijade Amerikanaca koji dominiraju gradom uglavnom željni talijanske kuhinje, nedavno je iznenadila hrabrost i odlučnost otvaranja trećeg američkog restorana u gradu poznatog chefa i medijskog profesionalca istarskih korijena, Joe Bastianicha.
U srcu glavne tržnice Mercato centrale San Lorenzo, na prvom katu velike stoljetne hale, jesenas je s kaubojskim šeširom na glavi i prikladnim bendom, osobno svirajući i pjevajući country, Bastianich otvorio svoj prvi restoran u Firenci. Joe je druga generacija istarskih ezula (otac iz Labina, majka iz Pule) koji su sredinom prošloga stoljeća emigrirali u New York i uz lako zamislivu ozbiljnu konkurenciju, prvotno 1964. u Queensu, a potom na Manhattnu otvorili Becco, u međuvremenu čuveni talijanski restoran poznat i po scenama iz TV-serija Friends i Beverly Hills 90210. S Oscarom Farinettijem Joe u New Yorku otvara Eataly (malo kasnije u Los Angelesu, Las Vegasu i tako dalje po logici stvari) sve do 2010. kad njegovom njujorškom restoranu Del Posto New York Times poklanja 4 zvjezdice. U Italiji JB se najprije iskrcao u malom furlanskom mjestu Cividale del Friuli s restoranom, potom u Furlaniji i Toskani osniva i dvije vinarije (La Mozza u Maremmi), a treću kupuje u Piemontu. 2015. otvara restoran u centru Milana, šest godina kasnije na milanskom glavnom kolodvoru Joe’s American BBQ koji je navodno nedavno zatvoren.
