Sergio Tazzer “Vini dei Monasteri – i monaci che salvarono la cultura della vite” Kellermann Editore, Vittorio Veneto, 2024.

Nakon odumiranja Zapadnog Rimskog Carstva ostatci ostataka Grčko-Rimske kulture u Zapadnoj Europi prvih stoljeća takozvanog ranog Srednjeg vijeka gotovo su potpuno u rukama, točnije u knjižnicama nastajućih samostana zahvaljujući inicijativi i učenosti dvaju velikana tih vremena poput Pape Grgura Velikog i za generaciju starijeg utemeljitelja zapadnoeuropskog redovništva Svetog Benedikta iz Nursije. Papa Grgur je svojom politikom teritorijalne razgrađenosti crkve utemeljene prije svega na redovništvu (poput njega samog) za razliku od bliskoistočnih eremita i anahoreta stvorio molitvene zajednice gdje se osim učenosti i liturgije (vita contemplativa) njeguje gotovo i svaki vid praktičnog života tj. vita activa. U okviru tih samostana osim promišljenog funkcioniranja raznih znanja i umijeća praktičnog života, jedan od ključnih likova je i cellarius tj. podrumar kojega monaške zajednice do naših dana biraju po pozitivnim odlikama : mudar, smiren, odlučan, marljiv, nesklon pićem i hranom stremiti prezasićenosti ili pijanstvu... Sergio Tazzer je pri radu na ovoj knjizi predstavljenoj na godišnjem sajmu knjiga “Pitti Testo” u Firenci obišao gotovo sve današnje europske samostane koji njeguju vinogradarstvo, a mnogi k tome proizvode i travarice, likere ili balzamski ocat i plasiraju ih na tržište. Na prigodan način prikazuje večinu današnjih samostana koji prenose prastaru tradiciju viticolture uključivši i niz pravoslavnih manastira na Balkanu, a spominje i par ženskih od kojih je onaj cistercitski iz Vittoria Veneta, inače poznat po proizvodnji prosecca, nedavno u međunarodnom tisku spominjan zbog pobune redovnica protiv autoritativne poglavarice.

Rana povijest vinogradarstva u Europi usko je povezana s glavnim srednjovjekovnim monaškim redovima u Francuskoj tj. cistercitima, benediktincima, kartuzijancima i klunijancima čija vina već nazivima pokazuju njihovo podrijetlo : Chablis, Chateauneuf du Pape, Clos de Tart, Montrachet... više od stotinjak naziva to svjedoče. Popis samostana krajem 14. stoljeća registrira samo u Francuskoj njih 749 plus 400 ženskih u kojima je spominjana/dokumentirana prisutnost vinograda. Autor putuje frankofonskim pokrajinama i zabavno dokumentira susrete u Šampanji, Burgundiji, Provansi, Oksitaniji, ali i Brabantu, gdje susreće učene redovnike i vesele suore koji o vinima znaju “sve”.

Vinski podrum kartuzijanskog samostana Pleterje kod Novoga Mesta

Srednja Europa je isto tako dobro zastupljena: Njemačka, Austrija, Mađarska, Poljska, Češka, Slovenija – ova posljednja s poznatom kartuzijanskom opatijom Pleterje osim po “Cvičeku” čuvenoj i po likeru “Hruška” s (pravom) kruškom u boci! Njemačka ima više sjajnih vinarskih samostana i podruma, jedan od najčuvenijih je benediktinska opatija Eibingen Svete Hildegarde iz Bingena na Rajni, redovnice koja spada među najučenije žene Srednjega vijeka. Osim prirodnih znanosti, kozmologije, medicine i filozofije, pisala je knjige svojih vizija, poznavala erboristiku, alkemiju, vinogradarstvo, astronomiju....Sedam i pol hektara vinograda danas vodi sestra Tekla, proizvode Spaetburgunder (Crni Pinot), magnum rubrum, misno vino i pjenušavac.....

Benediktinski samostan Svete Hildegarde, Eibingen na Rajni

Poglavlje od deset stranica naslovljeno “Šahovnica Hrvatskih Vina” počinje s cistercitskom opatijom u Kutjevu (1232.), pašmanskim Čokovcem Svetog Kuzme i Damjana (1059.!), potom u slijedu Virovitica, Požega, Pakrac s filijalom čuvene baranjske Graševine. Slavonske vinske ceste kroz Srijem, Erdut i Baranju nisu jedine: Hrvatsko Zagorje, Prigorje, Bilogora, Međimurje, Moslavina, Pokuplje, Istra, Kvarner, Dalmacija s otocima: Hvarski Starigrad s Maraštinom, Pošip s Korčule, Vugava, Prošek, Dingač s Pelješca.... Za autora je Dingač najbolje hrvatsko vino, spominje nagrade i zlatnu medalju iz Pariza (1910.); potom citira korčulanski Grk, istarsku Malvaziju i nekdašnje benediktince u Dajli kod Novigrada koji su za 'starih vremena' proizvodili blagdansko vino zvano Refosco. Prisjeća se i malo poznate činjenice da je prvi franjevački samostan izvan (današnje) Italije bio utemeljen 1214. u Trogiru, potom bazilika Gospe Trsatske iznad Rijeke, a završava s Karinom (Carin) blizu Zadra, s tek nedavno obnovljenim vinogradom koji uzgaja već više puta nagrađeno misno crno vino Sveti Paškal.

Franjevački samostan Karin kod Zadra

Zanimljiva je količina vinogradarskih manastira u Bosni, Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu. Samo na i oko Fruške Gore ima ih na desetke ne uključivši one ženske, a niti 'laičke' proizvođače tako da je još u 18.stoljeću Marija Terezija inače vrlo sklona “Bermetu” iliti autohtonom “srpskom Vermutu” (isto autohtoni “Bermet” iz Samobora kraj Zagreba !) osobnim proglasom vinare iz okolice Sremskih Karlovaca oslobodila služenja vojnog roka.

Manastir Krušedol osim što je kulturno-povijesni centar pravoslavnog Podunavlja središte je i proizvodnje klasika struke poput Slankamenka, Dinka, Mirkovača, Prokupca, vina koja se prodaju s etiketom “Patrijaršijska Vinarija”. U nizu spominje imena samostana diljem Srbije, zaustavlja se na crnom grožđu Vranac i vinu s čuvenim podrijetlom “Manastir Visoki Dečani”, povijesnom zdanju na metohu, “terenu u vlasništvu manastira”, a opširnije piše i o Hilandaru na Athosu s godišnjom proizvodnjom od 120 tisuća boca internacionalnog (Merlot, Cabernet, Chardonnay..), srpskog (Vranac,Smederevka,Žilavka..) i grčkoga grožđa (Mavro, Athiri, Petrokoritho,.). Osim Hilandara znalački predstavlja drugih desetak manastira na Athosu s teološko - vinogojskim detaljima, da bi preko Samosa zaokružio na Južni Tirol, Valdobbiadenski i Coneglianski prosecco, benediktinsku opatiju Praglia blizu Padove iz koje je osnovana novigradska Daila, franjevački San Francesco della Vigna s minivinogradom u srcu Venecije i San Francesco del Deserto na 'pustom' otoku lagune da bi preko Toskane i Sicilije završio u Španjolskoj.

 Manastir Krušedol, Fruška Gora, monah Platon

Nema smisla dalje nabrajati, ovaj 'priručnik' je sjajan, autor je u Italji poznat ne samo kao vinoznalac već i kao novinar, pisac, povjesničar, direktor Talijanske televizije (RAI) pokrajine Veneto, glavni urednik časopisa “Rivista di viticoltura e di enologia..” Umjesto samo rutinskog nizanja imena, loza i lokacija, knjiga je prepuna povijesnih stimulativnih činjenica i komentara praskozorja europske kulture vina kao faktora društvene različitosti/povezanosti na svim razinama. Osim dobro poznate knjige Bele Hamvaša “Filozofija vina” istovremeno čitajući Tazzera sjetio sam se i nedavno izašle knjige “Urban Vineyards” o minivinogradima urbanih središta Londona, Pariza, Venecije i drugih metropola, sve zajedno zapravo dokaz velikog povratka enozofije, sakralnog napitka od dionizijskih misterija do euharistije, kulturno - spiritualne preobrazbe na putu kroz povijest od Jeruzalema preko Atene do Carigrada i Rima ....

Franjevački samostan San Francesco del Deserto, laguna Venecije