Lakše rečeno nego učinjeno. Ispis s Google karata i upute iz hotela samo će djelomično pomoći, jer namjernik mora iz mjesta automobilom krenuti uzbrdo na planinu Åreskutana, koja se sa svojih (možda) skromnih 1420 metara nadmorske visine ispružila uz jezero Kallsjön, na čijoj se obali, u podnožju planine stisnuo Åre. Srećom, ne mora se popeti do njezina vrha do kojeg inače vozi najveća skijaška gondola u Skandinaviji, nego samo negdje do polovice i tražiti putokaz za restoran. Budući da smo u Åreu boravili početkom ljeta, kada sunce zalazi oko 23 sata, taj smo znak pronašli nešto lakše. Kako li je to zimi, po mrklome mraku, da i ne spominjemo hladnoću, vijavicu i led, bolje je ne zamišljati. I ovako čovjek stigne do jedne zapečaćene brvnare, na kojoj stoji ime restorana i čudi se što sad. Odmah pored nalazi se put što ulazi u gustu šumu, pored čijeg se početka pruža omanje šljunčano proširenje koje, pretpostavit će namjernik, služi kao parkiralište. No, što onda, jer restorana nigdje na vidiku, a šumski put je kvrgav, krivudav i sve se više odvaja od civilizacije.

Tek nešto poslije saznat ćemo da se restoran nalazi oko 200 metara od ceste, skriven u šumi, te da se do njega zimi najlakše dolazi na skijama, odvajajući se cross country skijanjem kroz šumu, skretanjem s jedne od skijaških staza što ispresjecaju južnu padinu Åreskutana. Automobilske posjetitelje pak, u snježnim uvjetima (nekad su takvi da je lokal nemoguće i otvoriti), domaćini od spomenutog improviziranog parkirališta uz cestu dovoze na motornim sanjkama.

No, sva ta muka ili romantika, kako već tko na proces gleda (u svakom slučaju ima svoju čar), itekako se isplati, jer posjetitelja usred šume dočeka oveće bajkovito drveno zdanje, koje nije samo restoran, već i hotel, bar i mini-destilerija, s vrlo zanimljivom pričom. Zato se i u našem slučaju odlična večera pretvorila i u razgledavanje kuće, razgovor o povijesti Buustamonsa te kušanje njegovih vrlo cijenjenih alkoholnih pripravaka.

Jezgru Buustamons Fjålegårda čini omanja brvnara iz 17. stoljeća. Nekada se nalazila na rubu šume u podnožju planine, ali su je 1954. rastavili i, zaprežnim kolima koja su vukli konji, preselili na njeno sadašnje mjesto. Tadašnji vlasnik stavio ju je u funkciju u čast Svjetskoga prvenstva u skijanju, koje se te godine održalo u Åreu, i to kao planinski dom do kojega se na skijama dolazilo na okrijepu, obično vruću kavu i tople vafle. Kuća je imala i četiri sobe, koje su iznajmljivane skijašima, mada u blizini još nije bilo uređenih skijaških staza niti žičara. Tajna je bila u tome što je vlasnik bio skijaški vodič, koji je turiste iz Årea vodio padinama Åreskutana i u svoju ih kolibu dovodio na predah.

U međuvremenu, 2003. oko te stare kolibe izgrađena je veća drvena zgrada, tako da sada ona služi kao starinski salon u srcu Buustamons Fjålegårda. Domaćini tvrde da im i danas dolaze gosti koji su se nekada tu krijepili u pauzi skijanja ili čak čitav zimski odmor boravili u toj staroj kolibi. I novo zdanje, da bi se skladno stopilo sa starim, izgrađeno je od starog drveta dovučenog s jedne demontirane farme.

Buustamons Fjålegård vrlo je ugodno mjesto, gdje se posjetitelj odmah osjeti kao kod kuće. Rustikalno uređenje, drveni podovi, kamini, koji su sasvim dobrodošli i u svježim ljetnim večerima, te folklorne tkanine na stolcima i klupama stvaraju topli ugođaj. Hotelske sobe Buustamonsa relativno su male, ali izgledaju vrlo udobno. Zanimljivo je da gosta na svakom krevetu dočekuje crvena vunena kapa s coflekom, a njezinu ulogu odmah nam je pojasnila Lotta Florin, voditeljica hotela, restorana i destilerije: „Svakako vam je potrebna kad zimi sjedite u vrućoj kupki na terasi hotela“. No, mi se nismo odali čarima tih sjevernjačkih navada, već onim znatno univerzalnijima – hrani i piću.

Da je Buustamons Fjålegård vrlo popularan restoran potvrđuje i činjenica da ga tijekom skijaške sezone svake večeri posjeti oko 200 gostiju. Gotovo svi oni tu jedu jela od mesa losa i soba, lokalne namirnice koju, uzgojem tih životinja na dvije farme u okolici, osiguravaju Sami, lokalni domorodački narod koji još uvijek čuva mnoge tradicije tog sjevernjačkog kraja. Meso losa i soba poprilično je skupo, pa niti jela baš nisu jeftina, ali svojom kvalitetom i iznimnim okusom to svakako opravdavaju (posebno je sjajan carpaccio od losova mesa, spravljen s lokalnim začinima).

Osim mesa divljači, popularna je još i takozvana mekana ili bijela riblja ikra (sjemena tekućina ribe) s popečcima od krumpira, čime smo i mi započeli naš obrok, a koja sjajno odgovara uz domaću žesticu, odnosno akvavit, koji proizvodi mini-destilerija Buustamons Fjålegårda. No, vrhunac obroka ipak su predstavljali sočni odresci od losa i soba, koje namjernik iz daleka tu jednostavno mora kušati (ionako ih naručuje 99 posto gostiju, tvrde domaćini). Iako tradicionalni sjevernjački jelovnici sadržavaju vrlo kratku listu deserata, to nikako ne znači da oni, usprkos jednostavnosti, nisu posebni i vrlo ukusni. Mi smo probali kombinaciju nekoliko njih na temu subarktičkih bobica (cloudberry) jantarne boje, posluženih u obliku kreme s vaflima i sladoledom, zatim takozvani Multekrem (tučeno slatko vrhnje sa šećerom i bobicama) te pitu od bobica.

Ipak, s najvećim iznenađenjem u Buustamonsu susreli smo se u podrumu, gdje se nalazi mini-destilerija i gdje se vrlo osebujna pića proizvode već 14 godina. Otac te destilerije bio je pokojni Lottin otac, Jan Florin, kojemu je trebalo tri godine da bi ishodio čak sedam potrebnih dozvola za pokretanje posla (Lotta tvrdi da lokalna uprava pomno kontrolira proizvodnju, i to prema vrlo strogim pravilima). Do danas je destilerija razvila čak 15-ak žestica, od kojih su neke originalne, a neke tek osobne verzije klasika te vrste (božićna rakija, zatim rakije od brusnica, crnog ribizla, breze...). Od svih do sada proizvedenih vrsta, tri su postale originalne robne marke destilerije Buustamons – Årevodka, Buustasup i Hojt, ali samo u količinama koje jedva namire potrebe restorana.

Usprkos tome što je destilacija spor proces, koji zahtijeva više faza (prije negoli čovjek dođe do ičega iole pitkoga), u poprilično rijetko naseljenoj pokrajini Jämtland (113.000 stanovnika na prostoru veličine Belgije) postoji čak 40 legalnih destilerija. No, kao i u nas, tom se razbibrigom bavi još barem tisuću kreativaca bez ikakvih dozvola. U Buustamonsu sve faze destiliranja obavljaju sami – od proizvodnje žitne smjese do punjenja u boce.

„Rabimo prirodne okuse, poput brusnica, bazge, crnog ribizla, kima, kopra i pelina. Ali, ono što je najvažnije za prizvodnju kvalitetnih alkoholnih pića je dostupnost dobre vode, ono što mi tu imamo, i što nas je i potaklo da se bavimo i tim poslom. No, količine vode nisu neiscrpne, pa sezona za destilaciju traje od proljeća do kasne jeseni. Nakon toga se voda smrzava i nedostupna je do toplijih dana. Sve to ograničava godišnju proizvodnju. Isto tako, različite godišnje osobine žita i spomenutih biljaka čini da naša pića nikada nemaju potpuno isti okus kao prošle godine“, kaže nam Lotta.

Za proizvodnju Årevodke potrebna je velika preciznost pri postupku i strogo pridržavanje postupka i recepture. Rezultat je 80-postotni alkohol, koji se potom razrjeđuje izvorskom vodom, da bi se dobilo 40-postotno piće. Nakon toga, tekućina se dva puta filtrira kroz aktivni ugljen, da bi se očistila od nepoželjnih nusproizvoda, smekšala i postala pitkijom. Prema zakonima Europske unije, da bi se žestoko piće smjelo nazivati votka, mora sadržavati minimalno 37,5 posto alkohola, točno toliko koliko ima Årevodka. Domaćini su nam se pohvalili da su im nedavno u posjetu bili predstavnici poznatog švedskog proizvođača Absolut votke i da su se vrlo povoljno izrazili o njihovoj inačici.

Najtraženiji i najbolje prodavani proizvod Buustamonsove destilerije je Buustasup, žestoko piće koje nastaje kad se Årevodka začini kimom i komoračem, te kad joj se doda nešto single malt whiskeyja, koji je Buustamon uvezao iz škotskog Speysidea u bačvama, još prije deset godina. Tako dobiveno piće u Skandinaviji, gdje se ono proizvodi još od 15. stoljeća, obično se naziva akvavit (da bi nosilo to ime, prema odredbi Europske unije, također mora imati najmanje 37,5 posto alkohola, a kao glavni začin sadržavati kim ili kopar).

„Akvavit je važan dio skandinavske popularne kulture i pije se na svim svečanim okupljanjima, poput Božićnih objeda i svadbi. U Švedskoj se obično pije polako, pijuckanjem iz malih rakijskih čašica. Sretna je okolnost da sjajno odgovara uz baš sva jela koja služimo u našim restoranima“, pohvalila se Lotta.

Treće piće Buustamonsa, Hojt, sasvim se lijepo uklopilo u suvremenu kulturu žestokih pića na temelju bilja, trend koji predvodi sada već širom svijeta prisutni Jägermeister. Radi se o slatko-gorkom biljnom piću, inače zimi vrlo popularnom u Åreu. Najradije ga piju skijaši za predaha u jurnjavi padinama Åreskutana ili nakon čitava dana provedenog na snijegu i hladnoći, i to obično kao pratitelja piva. U Buustamonsu ga proizvode prema (naravno) tajnome receptu, koji popisuje kakvih 30 različitih vrsta bilja i aromata (otkrli su nam šafran, limun, slatki korijen...), uz dodatak nešto šećera.

„Ime Hojt, koje nosi, izrazito je švedsko. Uobičajeno, znači popiti rakiju, ali služi i kao izraz za nazdravljanje. Inače, potječe iz švedske televizijske serije od prije 20-ak godina, u kojoj trojica braće rade kao skijaški vodiči. Žive na planini, u drvenjari sličnoj Buustamonsu, i obično nakon posla nemaju što raditi, pa se prepuštaju hojtu, ondnosno ispijanju beskrajnih čašica rakije, koju ilegalno proizvode sami. Nakon toga idu u lov na divlje životinje, pa opet imaju razloga za hojt. Zapravo, vode vrlo jednostavan život. Serija je bila vrlo popularna u Švedskoj i za nju znade svaki Šveđanin, zbog čega smo piće nazvali Hojt.

Potom smo prešli na kušanje. Årevodka se pokazala kao vrlo pitko, ali nimalo bezazleno piće, koje fino klizi niz grlo, i polako grije tijelo dok se spušta u želudac, bez imalo žarenja, zahvaljujući prije svega dvostrukom filtriranju kroz ugljen. Ono što je, osim toga, odmah bilo primjetno jest da Årevodka ima vrlo čist i svjež okus, što pak ima zahvaliti kvalitetnoj izvorskoj vodi.

Ako se Årevodka učinila najpoznatija našemu nepcu, Buustasup je bio vrlo specifičan, s izraženim okusom kima te finim biljnim notama. Okus zaokružuju natruhe vanilije, što je posljedica udjela whiskeya čuvanog u hrastovim bačvama u kojima se prethodno njegovao bourbon.

Hojt, pokazalo se pak, nije imao puno zajedničkoga s Jägermeisterom, mada je bio ugodan za piće. To što se ne radi o nečemu što će kompleksnim aromama i okusima očarati pilca, samo potvrđuje da poslije skijanja, uz pivo, može odgovarati svako ugodno piće. Ako se radi o nečem biljnom, to bolje, jer se može opravdati ljekovitošću, odnosno blagotvornim učinkom na tijelo (znate ono – trebam nešto za želudac).

Jedna švedska šala kaže da Šveđani imaju tri čaše za akvavit – malu za svaki dan, srednju za vikend i veliku za praznike. Tajna je u tome da je mnogima svaki dan praznik... Ako vrst humora često i jest ograničena na određena područja i mentalitete, učinak akvavita zasigurno je univerzalan – dobro ide uz jako jelo i okrijepljuje tijelo i dušu. Bilo kako bilo, restoran smo napustili dobra raspoloženja, a i ime Buustamons Fjålegård bilo je tada znatno lakše izgovoriti.