Stojimo usred vinograda i ispred nas, kao kakvom magijom, iz jutarnje izmaglice izranja moćni Ararat s vrhuncem ukrašenim bijelim snježnim pokrivačem. Suprotno uobičajenom mišljenju, brojnim imenima proizvoda i suvenirima koji se tu i tamo mogu naći, poznati masiv planine Ararat (5137 metara) nije dio Armenije. Masiv se u potpunosti nalazi na turskome tlu. Ali plodna dolina Ararat, koja se nalazi u Armeniji, daje život većini fantastičnog voća i povrća proizvedenog u zemlji.
Spomenuti vinograd u kojem se nalazimo pripada obiteljskoj vinariji Tushpa u selu Taperakan, 35 km udaljenom od glavnog armenskog grada Erevana. Ulaz u vinariju nalazi se odmah iza naših leđa, dok promatramo biblijski Ararat. Kažem biblijski, jer se na njegove padine navodno nasukala Noina arka.
Naša mala skupina od desetak gastro novinara i dva chefa – Hans Neuner iz restorana Ocean na portugalskom Algarveu i Vaughan Mabee iz novozelandskog Amiesfielda (obojica su netom na priredbi The Best Chef Awards priskrbila najvišu ocjenu od „Tri noža“, a Mabeeju i nagradu The Best Dining Experience Award) u Armeniju je došla posebnim povodom – istražiti njezine eno-gastronomske vrijednosti. Naime, iako je Armenija najpoznatija po svojim srednjovjekovnim samostanima smještenim na stjenovitim brežuljcima okruženim planinama, treba znati da lokalna klima, zajedno s plodnim vulkanskim tlima, čini izvrsnu kombinaciju za proizvodnju odličnih vina, slasnog voća i najrazličitijeg povrća.
Armenija je jedna od zemalja u koju se, izvan uobičajenih ruta, posljednjih desetak godina putuje sve češće. Transkavkazija, kako se naziva šire područje, zatvorena je s dva najveća mora na svijetu (Crno more i Kaspijsko more, potonje je tehnički jezero), dok se sjeverno i južno nalaze dva gigantska planinska lanca - Kavkaz i lanac čiji je najvažniji vrh legendarni Ararat.
Mnogo više od prolaznog teritorija između Rusije i Turske, Moskve i Teherana, zapada i bivših sovjetskih republika, ta privlačna regija veliki je prostor vrijedan nekoliko tjedana posjeta. Sastoji se od tri zemlje za koje se zapravo ne može reći jesu li Europa ili Azija - Gruzija, Armenija i Azerbajdžan. Prvi je većinom pravoslavna, druga kršćanska, treća muslimanska, ujedno sažetak svijeta i civilizacija.
Armenija ima tri milijuna stanovnika, jedina od tri zakavkaske zemlje nema izlaz na more, ali ima 4090 metara visoki Aragats te, na 1900 metara nadmorske visine, slikovito jezero Sevan, drugi najviši slatkovodni bazen na svijetu (nakon Titicace, na granici između Perua i Bolivije).
Prije svega, putujući u Armeniju, treba otkloniti sve predrasude. Putovanje po Armeniji je jeftino i sigurno, baš kao i šetnja živim ulicama Erevana, malog arhitektonskog dragulja koji predstavlja stilove naroda koji su ga osvajali tijekom tisućljeća - Rimljani, Perzijanci i Rusi, prije svega. U slučaju Armenije ne treba imati bilo kakvih zazora, bez obzira na nevolje stanovništva koje je bilo povijesna žrtva pohlepe susjednih velesila, i to ne samo tragični genocid koji su Turci izvršili nakon Prvog svjetskog rata, kao i ne baš delikatan tretman Staljina nakon što je Armenija pripojena Sovjetskom Savezu i tamo ostala od 1936. do 1991. godine, razdoblje toliko željene neovisnosti. Da ne spominjemo još uvijek ne baš idilične odnose s Azerbajdžanom i napetosti oko regije Nagorno-Karabah te potrese koji s vremena na vrijeme pogode tu seizmičku regiju visokog rizika.
No te neugodne stvari, ako i ostanu u primisli, brzo uklanjaju gostoljubivi i velikodušni Armenci, uvijek nasmijani i spremni pomoći putnicima, kao i uputiti ih u gotovo nepoznata čuda svoje zemlje - kanjone, spilje, mirna jezera i beskrajnu mrežu drevnih samostana smještenih na mjestima koja mogu pobuditi mistične emocije, čak i u najtvrdokornijih agnostika. Ljepote su to koje su posljedica prve države na svijetu koja je prihvatila kršćanstvo kao svoju službenu vjeru. Armenski pjevač Charles Aznavour (rođen kao Chahnourh Varinag Aznavourian), sin dijaspore, jednom je rekao da je to snaga zemlje koja će „unatoč svim nevoljama posljednja nestati sa zemlje“. Usput, poznato je da Aznavour nije jedini slavni armenskog podrijetla, jer iz istih korijena potječu i Cher, William Saroyan, Atom Egoyan, Kim Kardashian…
Danas već spomenutu atraktivnost Armenije podržava i turizam, čiji važan element čini i ogromna i još uvijek nedovoljno poznata nacionalna baština vina i hrane. Armenci su veliki gurmani pa su gastronomski specijaliteti i vina vrlo popularni u Erevanu i okolici. Kao što je to često slučaj s mnogim zemljama koje su bile u sastavu Sovjetskog Saveza, sada žele isticati vrijednost svojih namirnica i nacionalnih jela.
Već sam spomenuo da je dolina Ararata gigantski izvor visokokvalitetnog povrća (osobito u proljeće) i voća (ljeti). Marelice (čak i dehidrirane) neka su vrst nacionalnog simbola, gotovo jednako kao i sveprisutni lavaš, posebna vrst tankog kruha. Rajčice i krastavci, izvrsni u sezoni, dostupni su gotovo posvuda tijekom cijele godine (iz staklenika). U jesen su vrlo popularne jabuke, dunje i kaki, ali i kupus, krumpir, orasi i drugi orašasti plodovi. Od začinskog bilja najčešći su peršin, korijander, kopar i bosiljak, dok se šipak može naći posvuda.
Od domaćih specijaliteta tu je sveprisutna pastrva iz jezera Sevan, pripremljena na razne načine, kao i slatkovodni rakovi. Ostala popularna jela uključuju pasturmu od sušene govedine, dolme (punjeni fermentirani listovi vinove loze ili kupusa), baklavu, lahmajo (vrsta armenske pizze, u Turskoj poznate kao lahmacun), chi kofte (armenski tatarski biftek) i harisa (armenska pšenična i pileća kaša). Prehrana je bogata svinjetinom, patkom, janjetinom i s puno sira (obično ne zrelog).
Poput Gruzije, Armenija također tvrdi da je svjetska kolijevka vina. Koja je od dviju zemalja prva počela s proizvodnjom vina sasvim je svejedno, jer se nekad radilo o istome području. Zanimljivo je da u spilji Areni postoje dokazi obreda kanibalizma, uz kušanje krvi i vina, koji datiraju od prije više od šest tisuća godina, a na starim je slikama nebo često prikazano kao vinograd. U nekoliko vinarija koje smo posjetili prevladava europski stil proizvodnje vina, uz uporabu malih i velikih bačava te amfora, koje su ipak popularnije u Gruziji.
U svakom slučaju, Armenija ostavlja dojam na svakoga tko je posjeti. Naša baza, odakle smo dnevno posjećivali ostale krajeve zemlje bio je Erevan, grad s europskim ugođajem i živim noćnim životom. Naše destinacije bile su manje ili više poznate turističke atrakcije, ali sve bogato protkano eno i gastronomskim doživljajima.
Kao i svaka kuhinja, armenska je hrana raznolika, no s nekoliko favorita koji se pojavljuju gotovo svuda. Ima mnogo svježeg bilja i sjemenki nara, ali ne i začina. Zatim, tu je i dosta govedine, a manje janjetine, nažalost bez imalo kozletine koja se u literaturi često navodi kao jedno od omiljenih mesa Armenije. No, zato patlidžana, jogurta i raznih svježih i slanih sireva ima u izobilju. Uvijek su prisutne obilne količine već spomenutog lavaša, sastavnog dijela armenske kulture (nalazi se na UNESCO-vom popisu nematerijalne kulturne baštine). Često je tu aveluk, ukusna autohtona divlja kiselica i jezerska pastrva.
Jedno od obilježja Armenije jest i činjenica da nema mnogo turističkih restorana, jer za to, naravno, treba kritična masa turista, koje još nema. Nema ni Starbucksa niti McDonald'sa, ali zato, na sreću, ima mjesta koja bi se mogla nazvati restoranima s izvornim, baštinskim kuhanjem i tradicionalnim drvenim interijerom.
Naš domaćin u Armeniji, Hrachya Aghajanyan, nekadašnji armenski veleposlanik u Danskoj i Norveškoj, kao i veliki volonterski promotor svoje zemlje, učinio je sve da nam pokaže zašto toliko voli svoju zemlju i otkrio nam mnoge njezine znamenitosti, ali i manje ili veće tajne, prije svega u eno i gastronomskome smislu, zanimljive priče kojima ću se pozabaviti u nekoliko narednih nastavaka.
