Prodor Helena na Jadran nezamisliv je bez djelovanja najslavnijega Grka svog vremena, tiranina Dionizija Sirakuškog, koji je 397. pr. Krista osnovao Issu, koloniju na otoku Visu. Od vremena goropadnoga Dionizija do kraja antike grad će igrati nezaobilaznu ulogu na kulturnoj i civilizacijskoj karti Jadrana, sve dok i sam ne potone na nekoliko tamnih stoljeća u mutne vode srednjega vijeka. Pa ipak u arheološkim ostacima stare Isse, kao na cijelom današnjem otoku Visu, još možemo osjetiti titraje davno prohujala života, zamrle glasove na nekadašnjoj antičkoj tržnici i agori uz veliku višku luku, dovikivanje ribara, mornara i trgovaca, zakopani život koji pokriven naslagama stoljeća živi ispod puti vremena, upotpunjen gastronomskim sklonostima od kojih su neke izravno naslijeđene iz Dionizijeve Sirakuze i s njegove rodne Sicilije i južne Italije, odakle i potječu neki od najpoznatijih gastropisaca helenske kulture poput glasovitoga Mitaika i Linkeja ili još poznatijega Arhestrata iz Gele. I upravo to nasljeđe i pulsiranje nekadašnjega života najizravnije osjećamo u viškoj lokalnoj gastronomskoj ostavštini, u probranim jelima, među kojima se izdvajaju jedinstvene pogače, po viški pogace, od usoljene ribe koje su na ovom otoku premostile vremenski razmak između Isse i Visa. Naime, koliko nam je poznato iz nutricionističke povijesti, osnovu grčke prehrane činile su masline, sir, slana riba i različite pogače te kad bi nestalo tih osnovnih prehrambenih proizvoda, znale su buknuti prave male pučke bune, poput one koja je nakon Dionizijeve smrti izbila u tadašnjem Neapolisu, današnjem Napulju, postojbini najpoznatijega talijanskog jela, pizze, koja je po svom sastavu posvema nalik nekadašnjim grčkim i današnjim viškim pogačama.
Jug Italije, posebno Apulija, nekad također u sastavu moćne Dionizijeve države, također poznaje svoje focaccie, pogače vrlo slične viškima, ali i napuljskoj pizzi, ali njihove su inačice brojne i gube veze s antičkim izvornikom. Samo u onima s našeg otoka, u njihovoj pokrivenoj tjestastoj unutrašnjosti, ključaju začini vremena u prožimanju, raspoređeni kao gastronomski kalendari prepletene prošlosti. U onoj viškoj, izvornom grčkom gastronomskom potomku helenski se sklad očituje u miješanju kapule, slane ribe i ulja, u nekim rijetkim kulinarskim inačicama s dodatkom petrusimula, mravinca, čak i sira i ponekad maslina, dok komiška tim osnovnim sastojcima, kao i pulješka focaccia i pizza napoletana, dodaje pomidor, ukusno iznenađenje tek poslije otkrivenih Amerika. Ipak, i on se do pronalaska konzerviranih rajčica dodavao samo ljeti, da bi se u zimskim mjesecima umijeće pripremanja kultnoga jela naše sveukupne gastronomije vratilo svom antičkom kulinarskom izvorištu. Ma koliko u strogo omeđenoj recepturi za pripremu pogača s otoka Visa tu i tamo bljesnu neke dopuštene okusne novotarije, i one su uvijek vezane uza sastojke potekle sa zavičajnoga škoja i ne mogu narušiti osnovni kuharski kanon prastara jela. Ni kada ih pripremaju stare viške kuharice ili težačke ili ribarske žene s komiškoga dijela velikog viškog polja ili same Komiže, ili kada se u doista maštovitu spoju izvorne viške pogace i pizze napolitane, poput pogače koju pripremaju u viškoj konobi Nona Darinka, dotakne staro antičko nasljeđe sa svojim suvremenim potomcima. A one su, te viske pogače, prebrodile vrijeme na svom tijesnatom brodu pa renesansni i barokni pisani izvori starih hvarskih i viških pjesnika, a još više oni nepisani, svjedoče o njihovoj upornoj i tvrdoglavoj plovidbi epohama. I takvoj tvrdoglavosti usprkos ni viške ni komiške pogače ne bi bilo bez slane ribe. To u inćunima i srdelama inkarnirano posoljeno more, proslavilo je otok Vis još i prije negoli su grčke pogače krenule u pustolovinu izrastanja u viški gastronomski kult. Slanom ribom trgovalo se još za vrijeme Dionizijeve Isse, vrlo živo u doba dominacije Rimskog Carstva, u kasnijim razdobljima posebno za vrijeme mletačke vlasti, a u 19. stoljeću, kada će upravo viški i komiški majstori otploviti svojim falkušama sve do Iberskog poluotoka i tamo u španjolsku i portugalsku kuhinju usaditi umijeće soljenja ribe, viški tip bačve za slane srdele i inćune bio je smatran najboljim na Sredozemlju. Jesu li ti kulinarski pomorci možda utjecali svojim pogačama na sveukupnu mediteransku kuhinju, teško je nagađati, premda i ta prastara zbirna kuhinja kojoj je oduvijek pripadala i kuhinja našega priobalja poznaje male španjolske i provansalske pogačice sa slanom ribom ili talijanske i grčke bruškete od prepečena kruha s maslinovim uljem, češnjakom, rajčicom, nerijetko sa slanom srdelom ili inćunom. Tko je koga u toj kulinarskoj bajci koja na Visu traje od davnina nadahnuo, a tko je na koga više utjecao, ne može se ni nagađati. Ma koliko su i viške pogače iznikle iz prepletena gastronomskog korijenja, nedvojbeno je da su preživjele mijene povijesnih i gastronomskih epoha i uspjele sačuvati malen, ali dragocjen, dio nasljeđa i jednostavnom porukom progovoriti vrlo glasno o našoj inače poprilično šutljivoj gastronomskoj povijesti, kao mirisni i okusni vjetar koji se s malog otoka, i sama nalik na pogaču, došuljao iz davnina.
