Još kao tinejdžerica slušala sam o tom čuvenom desertu, a nisam imala pojma o čemu je riječ. Moj prvi kontakt s crème brûlée bio je kod prijatelja u Njemačkoj koji su, vraćajući se iz Francuske, oduševljeno pričali o desertu s karameliziranim šećerom na vrhu. Iščekivala sam cijele večeri trenutak kada će nam poslužiti to čudo. Iako je bio kupljen u supermarketu i trebalo ga je samo posuti šećerom i karamelizirati brenerom, meni je ostao u sjećanju kao divna poslastica.
Ne zna se točno podrijetlo crème brûlée, pretpostavlja se da potječe iz Francuske ili Velike Britanije. Najraniji zapisi pojavljuju se u francuskoj kuharici Françoisa Massialota 1691, a u Engleskoj se pojavljuje stoljeće poslije pod nazivom Trinity cream ili Cambridge burnt cream jer se logotip sveučilišta Cambridge tada utiskivao žigom na šećerni sloj. U Španjolskoj se također pojavljuje gotovo isti desert, ali pod nazivom crema Catalana, što je jako slično, a radi se tako da prvo napravimo creme anglaise s dodatkom limunove ili narančine korice i poslije, kada se ohladi, karameliziramo vrh. Španjolci pak tvrde da su oni prvi izumitelji francuske verzije crème brûlée, koja se za razliku od katalonske peče u baine marie. Catalana se tradicionalno servirala na blagdan Sv. Josipa, hladna, s vrućim karameliziranim šećerom na vrhu.
Kada razmislimo, mnogo zemalja ima svoju verziju crème brûlée, kao što mi imamo rožatu, samo je obrnut proces rada; šećer se prvo karamelizira i ulijeva na dno, a potom se dodaje mješavina jaja, šećera, rakije od rozi i mlijeka te peče poput crème brûlée također u bain marie.
Crème brûlée bio je jedan od prvih deserata koje sam kušala na početku svog studija u Američkom kulinarskom institutu i ostala naprosto oduševljena (smijeh). Jedna od najdojmljivijih stvari bile su silne sjemenke vanilije na dnu posudice. Nikad to prije nisam doživjela. Kada sam sa svojim razredom došla na nastavu slastičarskih tehnika kod mudrog i iskusnog chefa Schornera, kao da sam mislima odlutala u bajku. Ima on dobrih sedamdeset godina, a kreće se poput mladića i poletno održava sat. Njegov način govora toliko je zaintrigirao sve studente, da smo često propuštali odmor. On je ta osoba koja me napokon naučila kako raditi slavnu crème brûlée. Nisam mogla vjerovati da može biti tako jednostavno i da se uopće ne mora peći u bain marie! On nas je naučio da je dovoljno pećnicu staviti na vrući zrak, temperaturu namjestiti na 100 °C i za dvadesetak minuta naše šalice s kremom su pečene!
Poslije se crème brûlée dosta provlačila kroz moju karijeru, ali u malo drukčijim oblicima. Koristila sam se njome često, ali uz dodatak želatine, kao jedan od slojeva kompleksnih torti, također i na individualnom desertu, s okusom kave i sl.
Vama sam željela prikazati klasičnu crème brûlée, ali ipak malo drukčijega okusa… Odlučila sam se za crème brûlée s okusom riže na mlijeku jer je to jedna od mojih omiljenih poslastica iz djetinjstva.
