Jedan od dva najbolje ocijenjena minhenska restorana predstavlja prvi samostalni pothvat Jana Hartwiga, jednog od najcjenjenijih mladih njemačkih chefova, koji redefinira njemačku kreativnu kuhinju odvažnošću, preciznošću i produhovljenošću. Njegovi degustacijski meniji pokazuju tehničku briljantnost, a istovremeno poštuju baštinu i regionalne namirnice na originalan, osjećajima vođen način.

„Bez tradicije, svako područje ljudske djelatnosti je stado ovaca bez pastira, a bez inovacije, ono je leš“, parafraza je jedne misli Winstona Churchilla. „Do regeneracije, koja je sama po sebi koncept vremena, može doći samo kroz promjenu srca pojedinca“, izrekao je Henry Williamson. Spojimo li dva spomenuta pojma, dobit ćemo temu ovogodišnjeg gastro kongresa San Sebastián Gastronomika. Taj kongres bez premca, kada su lokacija, teme i „live tasting“ koncept, u kojem gledatelji imaju prilike kušati jela koja vrhunski chefovi istovremeno pripremaju na pozornici, posjećujem već 15 godina i uvijek mi početak listopada učini ugodnim, razdoblje koje s veseljem iščekujem mjesecima unaprijed.

Kada se u jednom selu s manje od 500 stanovnika (šire područje) nalaze dva restorana koji se ubrajaju među najzanimljivije u svijetu, onda to nije nimalo mala stvar. Prvi od njih, Asador Etxebari chefa Bittora Arguinzoniza, posljednih je deset godina u top-10 društvu The World's 50 Best Restaurants (dva puta na trećem i posljednje dvije godine na drugom mjestu), dok je Txispa chefa Tetsure Maede, novitet koji je zainteresirao gurmane širom svijeta i zaludio sretnike koji su ga posjetili.

Nakon što je tri godine uzastopce titulu Najboljeg chefa svijeta odnosio Dabiz Muñoz iz restorana Diverxo, jedinog madridskog s tri Michelinove zvjezdice, organizacija The Best Chef u Dubaiju je prošle godine ustoličila novog kralja - Rasmusa Munka iz začudnoga restorana Alchemist u danskome Kopenhagenu. Upravo stoga, nikoga nije iznenadilo da je svoju titulu Munk zadržao i ove godine. Kulinarski čarobnjak iz Alchemista time je učvrstio svoj status jednog od najinovativnijih i najutjecajnijih chefova na globalnoj sceni.

Kada se na jednoj večeri susretnu dva chefa i dva restorana, svaki sa svojim jelima, ponekad se dogodi to da je cjelina, da citiram Aristotela, „veća od pukog zbroja dijelova“. A upravo to je bio slučaj nedavno, kada je portugalski Ocean (dvije Michelinove zvjezdice), smješten u resortu Vila Vita Parc u pokrajini Algarve, ugostio singapurski Odette (tri Michelinove zvjezdice).

​Ovoga rujna prvi sam put posjetio Maltu, državu arhipelag smještenu u srcu Mediterana oko 90 kilometara južno od Sicilije, 290 sjeverno od Libije i jednako toliko istočno od Tunisa. Iako mnogo posjetitelja Maltu drži otokom, ta se zemlja u stvari sastoji od njih pet - Malte (najveći), Goza i Comina te nenaseljenih otočića Kemmunett (Comminotto) i Filfla.

Kad znatiželjni putnik pomisli na Portugal, obično ga, kao i mnoge druge, najviše privlače živahni gradovi Lisabon i Porto. No, oni koji žele izbjeći gužve trebali bi se okrenuti jugu, prije svega pokrajini Algarve. Iako nešto neupadljivija, manje posjećena južna obala puna je jednako primamljivih portugalskih užitaka, od bogate kulture do prekrasnih plaža, slikovitih ribarskih sela, rustikalnih seoskih smještaja i blistave kulinarske scene. I da ne spominjemo - sjajno dizajnirane hotele koji su ostvarenje snova na društvenim mrežama.

Nakon razgledanja Sincéa nastavili smo put i, radi ručka, zaustavili se u mjestu Galeras, gdje se uz cestu nalazi restoran Donde Mingo. Kao što mu samo ime govori, vlasnik je Mingo, tradicionalni kuhar s 25 godina iskustva koji, kako sam kaže, „priča više nego neki djed u stolici za ljuljanje“. Mingo tvrdi da ono što nudi nije samo hrana, već i tradicija, povijest, pa čak i nekoliko kulinarskih tajni naslijeđenih od oca.

​Nakon odumiranja Zapadnog Rimskog Carstva ostatci ostataka Grčko-Rimske kulture u Zapadnoj Europi prvih stoljeća takozvanog ranog Srednjeg vijeka gotovo su potpuno u rukama, točnije u knjižnicama nastajućih samostana zahvaljujući inicijativi i učenosti dvaju velikana tih vremena poput Pape Grgura Velikog i za generaciju mlađeg utemeljitelja zapadnoeuropskog redovništva Svetog Benedikta iz Nursije...

“Mnogo godina poslije, pred streljačkim vodom, pukovnik Aureliano Buendía sjetit će se onog davnog poslijepodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led. Macondo je tada bio selo s dvadeset kuća od blata i trske, sagrađeno na obali rijeke, čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih i velikih kao neka prethistorijska jaja. Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se spomenule, trebalo ih je pokazati prstom.“