​Konac siječnja za mene uvijek znači odlazak na dvije priredbe koje se nastavljaju jedna na drugu – najprije svečanost Nagrada Nonino u Udinama tijekom posljednjeg vikenda u mjesecu, a potom prva tri dana idućega tjedna kongres Madrid Fusión u Madridu. Premda to zahtijeva dosta napora, taj kraj siječnja uvijek dočekam s veseljem jer se na oba mjesta, uz brojne intervjue koje obavim, dogode različite zanimljive stvari, susreti sa starim prijateljima i znancima, a nota bene, dobro se i jede i pije.

Ove sam godine na gastro kongres Madrid Fusión otišao s posebnim osjećajem i očekivanjem, jer je njegovo dvadeset treće izdanje slavilo događanja koja su u posljednja tri desetljeća redefinirala kulinarsku umjetnost. Naime, ovogodišnje izdanje, održano od 27. do 29. siječnja, odalo je počast pionirima španjolske gastronomske revolucije pod temom „Revolucionari“. Vizionarski chefovi kao što su Ferran i Albert Adrià, Dani García, Joan Roca, Andoni Luis Aduriz ili Carme Ruscalleda i drugi transformirali su globalnu kuhinju prije 30 godina...

Kada vas na gastronomskom putovanju Armenijom dovedu do nekog neuglednog zaseoka i kažu da tu jedan čovjek radi izvrsne rakije, a pritom ste relativno dobar poznavatelj vrhunskih schnappsova, grappa i različitih sličnih pića iz te kategorije, s pravom će vas uhvatiti skepsa...

Profesionalni pekari i oni koji vole kod kuće peći kruh zasigurno su, tijekom godina, već prikupili pozamašnu zbirku knjiga o kruhu. Naime, knjige o kruhu izvrstan su način da učite od mnogih vrhunskih pekara. Zapravo vam ne treba više od jednog ili dva pomno odabrana naslova da bi ste ovladali temeljnim stvarima, ali ako ih imate više, dat će vam uvid u to kako rade različiti pekari. I stoga, čak i ako svaka knjiga dolazi s receptima i formulama koje su uglavnom iste kao i u drugima, nijanse i svi oni mali osobni načini rada (i objašnjavanja) čine ih vrijednima imati ih uza se.

Kao da se radi o nekoj od pokrajina Toscane, pred nama se pojavljuje Dilijan, grad od kakvih 18 000 stanovnika, poznat kao lječilište i jedno od najvažnijih odmarališta u Armeniji, smješten unutar Nacionalnog parka Dilijan. Šumoviti gradić dom je brojnih armenskih umjetnika, skladatelja i filmaša, a krasi ga tradicionalna armenska arhitektura. Lokalno stanovništvo grad često naziva Armenskom Švicarskom ili Malom Švicarskom, što upućuje na to da to područje ima mnogo toga za otkriti.

Već sam u uvodnome tekstu rekao da Armenija nema tipičnih turističkih restorana, ali da ima mjesta koja bi se mogla nazvati restoranima s izvornim, baštinskim kuhanjem i tradicionalnim interijerom.

Sjedim u vlaku koji iz Bruxellesa vozi prema sjeveru Belgije i kroz prozor promatram zimski pejzaž ravničarske Flandrije. Moje je odredište Ostende, najveći grad belgijske obale Sjevernoga mora, koji je ujedno i posljednja stanica linije vlaka. Za razliku od većine suputnika - stanovnika grada koji se vraćaju kući s posla iz Bruxellesa ili bližih gradova, rijetkih turista koji će vikend provesti šetajući vjetrovitim plažama, posjećujući muzej slavnog slikara Jamesa Ensora čija su djela poznata po svojoj bizarnoj fantaziji i satiri, odnosno uživanju u ribi i morskim plodovima, ja sam u Ostende došao drugim povodom.

Ljude u Armeniji odlikuje dobrota i velikodušnost, u što smo se uvjerili mnogo puta na našem krstarenju tom zemljom. To smo posebno osjetili na prostranoj, glavnoj prehrambenoj tržnici GUM u Erevanu, gdje su prodavači bili nevjerojatno velikodušni s besplatnim uzorcima sušenog voća, kandiranih badema, lavaša, ukiseljenih krastavaca i cijelih glavica češnjaka te slanog fermentiranog sira. Iznenadilo nas je to, premda nas je vodič upozorio i dodao da to što nešto uzmemo kušati ne znači da će nas prodavači gnjaviti da nešto i kupimo.

Proteklog studenog, igrom slučaja, dva puta sam se zatekao u Dubaiju. Prvi put početkom mjeseca povodom The Best Chef Awardsa, o čemu sam pisao na ovome mjestu, a potom koncem mjeseca radi otvorenja novog aduta slavnoga švedskog chefa Björna Frantzéna - restorana FZN u kultnome dubajskom hotelu Atlantis, The Palm. Zanimljivo je da je posljednjega dana listopada, u istome hotelu, vrata otvorio i Studio Frantzén, prvi od dva restorana koje Björn Frantzén, eto, pokreće na Bliskom istoku.

Armenija je, zaključili smo slušajući našeg vodiča, zemlja superlativa. Bila je prva kršćanska nacija na svijetu, ustanovljena 301. (Gruzija ju je slijedila oko 326.), održava jedan od najstarijih jezika s kontinuiranom pisanom tradicijom koji danas govori samo njezino neveliko stanovništvo, i tvrdi da ima najstariju dosad otkrivenu vinariju – staru 6100 godina. Ukratko, proizvodnja vina u Armeniji seže duboko u prošlost i prethodi Putu svile.