Kada su potkraj devedesetih friški supružnici Kristina i Josip Dujmić, kiparica i tehnički crtač, kupili na Visu prvi ugostiteljski prostor, prvo što su zatekli u zapuštenoj prostoriji bila je velika, stara drvena karijola ili po zagrebački – tačke.
Pa da, Karijola! Tako će se zvati naš kafić, uzviknuo je oduševljeno Josip, koji se, godinu poslije, ipak odlučio na tom mjestu otvoriti pizzeriju. Kafić je dobro radio, ali tek nekoliko ljetnih mjeseci, a njih je zanimao posao za cijelu godinu. Ubrzo su zato promijenili interijer, ugradili krušnu peć i s mnogo vjere krenuli dalje. Ime je ostalo. Priča povezana uz bivšega vlasnika te karijole, duge tri metra i strašno teške, kojom je on mukotrpno zarađivao za život svakodnevno prevozeći stvari s brodova, duboko se dojmila mladoga bračnog para, koji je tim imenom želio dati posvetu ljudskom radu i ustrajnosti. Za mene je ta karijola bila znak. Odmah sam se pripremio na rad, putovanja i dobre rezultate. Nekada sam, još kao student, radio kao pizza-majstor i znao sam da nema dobre pizze bez kvalitetnih sastojaka i mnogo truda. Kada smo napravili krušnu peć, tri mjeseca prije otvaranja supruga i ja stalno smo u njoj iskušavali nove pizze, s najboljim tijestom i domaćim sastojcima… radili smo po šesnaest sati na dan. I isplatilo se. S obzirom da smo imali malo vremena za sebe, jeli smo uglavnom pizze koje smo pripremali prema vlastitom ukusu. Morale su biti lagane i pune arome, da ih možeš svakodnevno jesti, a ako se vama sviđa ono što radite, velike su šanse da će se svidjeti i drugima.
Nekoliko godina poslije ista priča ponovila se u Zagrebu, gdje je Josip s partnerom Milanom Vojvodićem otvorio drugu pizzeriju ista imena. Jednostavnost prostora koja se nametnula kao jedan od važnijih razloga za kupnju, svidjela se i posjetiteljima. Otvorena radna ploha na kojoj svatko može vidjeti kako se radi baš njegova pizza, kvalitetna i raznolika usluga, privukli su zadovoljne Zagrepčane, koji su to mjesto odmah uzeli pod svoje.
Ima dana kada iz naše peći izađe više od stotinu pizza, što je najbolji pokazatelj izvrsnosti. Najtraženija je pizza Karijola, koju radimo s mozzarelom, pršutom i rikolom. Odmah iza nje su standardna miješana i pikant-pizza, koja je najbolja za zagrijavanje u hladnije dane. Jasno, svaki je gost važan pa nastojimo udovoljiti svim željama. Netko voli da je tijesto jače pečeno, netko pak više umaka, netko bez sira. Uvijek treba širiti obzore, kažu Dujmići, a takav je stav pridonio da prije nekoliko mjeseci otvore još jednu sestru, pizzeriju u Slavonskom Brodu. Na pitanje kako to da su se odlučili na tu varijantu, Dujmići se samo zagonetno smješkaju jer što bi tek rekli znatiželjnici na činjenicu da se priprema i četvrta pizzeria Karijola i to u Berlinu! Radovi počinju ovoga mjeseca, a otvaranje se očekuje u rujnu.
Čini se da pizza ne poznaje granice ni trendove. Uvijek je in i dobrodošla. Prošla su vremena kada su samo Talijani radili dobru pizzu, tjesteninu i cappucino. Sada su najbolji oni koji kuhaju sa srcem i nesebično dijele svoj entuzijazam s drugima. Nekomu se snovi ostvaruju dugo, a meni za točno minutu – koliko treba da se na temperaturi od 500ºC ispeče moja najdraža pizza – Karijola, završava Josip svoju priču. No što bi i dužio kad je samo tijekom ovoga razgovora mogao ispeći dostatno pizza da nahrani čitav razred.
