Kada bi obiteljsko posuđe moglo pripovijedati, odgonetnulo bi mnoge tajne urezanih ožiljaka, prošaranih udubljenja, prokuhanih događaja i s vremenom nataloženih jelovnika. Stoga se takvi rijetki primjerci opravdano štuju i čuvaju poput relikvija minulih naraštaja i njihovih životnih priča na koje se nadovezuju ove sadašnje.
Više od dvije stotine godina star bakreni kotlić Riječanina Marijana Penavina, jedina je za vrijeme Domovinskoga rata spašena ostavština njegove obitelji iz Sotina, sela kraj Vukovara, gdje je nekada redovito ljetovao kod bake i djeda. Dok su ostali školarci išli na more, on je iskušavao svoje ribarsko umijeće na Dunavu. Ljubav prema ribama, bilo riječnim ili morskim, plamti i danas, a bavljenje vodom, praćenje i ispitivanje njezine kakvoće pretočio je u struku laboranta. U posljednje vrijeme često razmišljam o ispitivanju utjecaja sastava vode na okus naše hrane, kaže Marijan i prisjeća se stare slavonske izreke, ako želiš pojesti pravi fiš-paprikaš, moraš ga skuhati u vodi zagrabljenoj iz Dunava. Iako njegovi roditelji mogu tomu posvjedočiti, danas ipak preporučuje vodu iz slavine, ali nepokolebljivo tvrdi da pravi fiš-paprikaš mogu pripremiti samo ljudi koji žive uz veliku rijeku. Mnogi ne znaju da slatkovodnim ribama obvezno treba ukloniti škrge, koje su filtar svih nečistoća, a daleko je najizvrsnija riječna riba smuđ.
Dunavsko-jadranski okusi
Ravničarski okusi Marijanova djetinjstva iz kraja u kojem su ljudi kupovali samo sol, a sve ostalo sami proizvodili, izgradili su njegovo poštovanje prema vlastitoj hrani i izvornim, nepatvorenim aromama. Stoga, uz omiljeno ribarenje, sam pravi kobasice, proizvodi tjesteninu od jaja vlastitih kokica te uzgaja povrće koje kiseli domaćim vinskim octom. Osim slavonskih korijena po ocu, na njegove gastronomske svjetonazore utječe i majčina, skromnija primorska kuhinja iz Triblja kraj Crikvenice, a među omiljenim starinskim jelima ističe črno zelji (broskva, raštika) s fažolom i orihnjaču. Prvo sam jelo skuhao u sedmom razredu osnovne škole da iznenadim roditelje. Inače, kod nas se uvijek nešto pripremalo, a onda sam zapazio da kuhanje privlači ljude i dobar je poticaj za druženje, jer opušta, objašnjava Marijan i priznaje, na primjer, kada nešto želim raspraviti sa suprugom Sonitom, uvijek to činim tek nakon jela, jer onda nitko nema volje za ljutnju.
Muški petak
S obzirom da kuhanje doživljava vrlo emotivno i osobno, posvećuje ga isključivo ljudima koje voli, a petkom je to redovito njegovo muško društvo, slučajno okupljeno na košarkaškim treninzima…. njihovih sinova. Pa dok djeca gube kalorije, domišljati očevi krate vrijeme uživajući u dobrom iću i piću kod Marijana, u za to posebno opremljenoj prostoriji. Ženama je pristup zabranjen, no iskupljenje slijedi subotom sa svim članovima obitelji. Veselo muško društvo, koje mudro zaobilazi teme o poslu i politici, čine Slado Banduka iz Sarajeva, Tihomir Filipović iz Travnika i dr. Siniša Knežević iz Vinjerca, koji se od kuhanja drže podalje, ali zato Marijanu rado donose namirnice, fina vina i zadaju kulinarske zadatke. Najomiljenija su im jela s roštilja podlijevana posebnim umakom, a kada imaju više vremena, kuha se gulaš u kotliću, pomnim kombiniranjem više vrsta mesa, na svinjskoj masti, s mnogo korjenastog povrća, u kvalitetnom vinu i malo konjaka, te s nekoliko suhih šljiva, po starinski na laganoj vatri 4–5 sati, da se svi sastojci prožmu i dobiju blago karameliziranu boju i okus. Od začinskoga bilja koristim se isključivo onim što raste u ovim krajevima ili mom vrtu, poput lovora i ružmarina, ali u minimalnim količinama, kao kulisu, da ne prekrije okus glavnih namirnica, savjetuje Marijan i na kraju otkriva glavnu tajnu svog neobično ukusna kotlića – par kockica čokolade za kuhanje!
