Najkraće se može reći da su vina Korta Katarina u posljednjih pet godina postavila visok standard vinske ponude, ne samo na vinorodnom Pelješcu nego i u cijeloj Hrvatskoj. Različita je od većine hrvatskih vinskih priča, koje ponajprije počivaju na lokalnoj i obiteljskoj tradiciji (iako se u novije doba, i dalje rijetko, u našu domaću priču uključuju i hrvatski poduzetnici iz drugih područja biznisa). Korta Katarina prvi je realizirani vinski podrum najvišega standarda tehnologije, proizvodnje, distribucije i upravljanja financiran u potpunosti inozemnim (američkim) kapitalom.
Hrvatska (pelješka) vinarija s američkim kapitalom, uz smiješak govori nam Zoran Radanović, direktor Korta Katarine. Hrvatski su i vinogradi, grožđe, ljudi koji upravljaju, tek je početni kapital američki. A i standardi su poslovanja američki. Besprijekorna čistoća podruma usred berbe, kratak i organiziran istovar grožđa kojem smo prisustvovali i simbolički potvrđuju tu tvrdnju. Novi nasadi zasađeni plavcem s podignutom lozom na položajima Dingača podigla je još više prašine u tradicionalnim vinskim krugovima. Iako imaju i stare nasade na kojima se loza isprepleće na zemlji, ovaj iskorak doživljen je kao hereza, ali se u Korta Katarini odveć ne uzbuđuju. S pravom smatraju da je to u najmanju ruku eksperiment važan za sve. Pa poslušajmo tri osobne priče onih zaduženih za Korta Katarinine čokote, bačve i boce…
INTER VITES / među čokotima
Zoran nam govori i o početku, sadašnjosti i budućnosti vinarije. Njegovih petnaest godina iskustva u radu za inozemne kompanije dobilo je punu potvrdu u vođenju ovog podruma.
Obitelj Anderson
Lee i Penny Anderson industrijalci su iz Minnesote. Ljetni dio godine žive u Minnesoti, a zimski u Floridi. On je vlasnik druge po veličini građevinske korporacije (2 milijarde dolara ukupnih prihoda) koja se bavi ugradnjom instalacija za protupožarnu zaštitu. Korporacija je sastavljena od četrdeset različitih kompanija. Godine 2009. proglašen je najboljim američkim poduzetnikom iz područja građevinarstva. Posao je preuzeo od oca Reubena (to je poveznica s našim vinom Reuben’s Private Reserve), vlasnikom tada male lokalne kompanije u Minnesoti. U proteklih četrdeset godina izrastao je u velikog igrača na američkom tržištu. Lee Anderson veliki je humanitarac. Prije nekoliko godina dao je najveću pojedinačnu donaciju američkom obrazovanju (60 milijuna $). Veliki je ljubitelj i kolekcionar vina. U podrumu u Floridi ima više od 35.000 butelja iz cijelog svijeta (koje su vrednije nego cijela Korta Katarina!). Glavni je podupiratelj jednog od najvećih američkih festivala vina, koji se održava u Naplesu na Floridi.
Humanitarni rad i ljubav prema vinu doveli su ga i u Hrvatsku. Početkom novoga tisućljeća donacijama je sudjelovao u radu nekoliko humanitarnih organizacija koje su pomagale u Hrvatskoj i BiH u obnovi poslije rata. Jedna od akcija bila je završetak i obnova škole u hercegovačkom mjestu Stolcu. Tada su Lee i Penny prvi put došli u ove krajeve. Počeli su dolaziti i na ljetovanje na svojoj jahti (on je između ostalog i veliki jahtaš). Svidjela su im se hrvatska vina. Tijekom godina rodila se i ideja da započnu vinski biznis, što je njegov prvi iskorak iz njegova core bussinesa. Nema drugih vinarija. Zapravo, htjeli su kupiti postojeći biznis i ulagati. Nisu imali dilema u vezi s Dalmacijom, tek su se dvoumili oko babića i plavca malog, pa kad su odlučili, da li Hvar ili Pelješac. Godinama su pregovarali s Grgichem, ali nisu se uspjeli dogovoriti. U međuvremenu pojavila se mogućnost otkupa tvrtke Riviera Orebić, koja je upravljala hotelom. Hotel je imao u svom sklopu podrumarstvo i proizvodnju vina, što je davalo potencijal za razvoj vinskog posla. Isprva su htjeli napraviti malu boutique-vinariju s kapacitetima za dvadesetak tisuća butelja, no investicija je rasla. Vidjelo se da kapaciteti neće biti dovoljni da investicija bude ekonomski isplativa, pa su odlučili krenuti u rekonstrukciju vinarije i podići kapacitet na više od sto tisuća boca. Rezultat rekonstrukcije dio je novoizgrađenoga dijela vinarije u kojem je sad moderna ekonomija.
O vinogradima i vinariji
Paralelno s kupnjom Riviere Orebić pokušali su doći i do vlastitih nasada vinograda. S obzirom da su se odlučili za plavac mali, tražili su mogućnosti vlastitih nasada na Dingaču i Postupu, što je tih godina bilo dosta teško jer ih nije bilo baš previše na prodaju. Završili smo s ukupno 5,5 ha i na dingaču i postupu pa kompliciranim okrupnjavanjem sitnih komada zemlje došli do dobrih položaja. Imamo vinograde na tradicionalan način stare 20–40 godina, ali i nove koje smo mi posadili po principima modernoga vinogradarstva. Berbe od 2006. do 2010. radili smo u staroj vinariji. Mi smo ponajprije vinarija plavca malog, ali počeli smo raditi i s pošipom, za koji smo vidjeli da ima veliki potencijal. Godine 2008. prvi put smo s njim i plavcem izašli na tržište (rokovi izgradnje odužili su se i to je odgodilo pravi nastup na tržištu). Obitelj Anderson odlučila je uvesti korijenite promjene u menadžmentu kompanije u svibnju 2010. i od tada sam ovdje i ja. Od 2010. upravljanje projektom usmjerava se na završetak građevinskih radova i konačne implementacije tehnologije. Objekt je dobio upravnu dozvolu 2011.
Ovo je druga prava sezona koju radimo. Sad radimo na uvođenju turističkoga dijela vinskog posla. Cilj nam je povećati prodaju na vratima podruma (trenutno 10%) barem na 20%. U nekoliko godina želimo izgraditi bazu globalnih kupaca od 20–30 tisuća koji su bili u podrumu, s time da je dostava bilo gdje u svijetu. To smo već napravili s američkim posjetiteljima koje često (zahvaljujući našim distributerima) dočeka vino pri povratku kući! Sad ćemo isto pokušati i u Uniji.
Vina
Radimo četiri etikete vina i vjerojatno ćemo to i nastaviti. Nećemo izlaziti iz sorti niti unutar sorti u veliku ponudu s mnogo etiketa, stilova i slično ne bismo li se prilagodili situaciji na tržištu. Idemo svojom putanjom koju smo si zacrtali otpočetka. Istina, istražujemo i radimo i prema pjenušcu i prošeku. Nećemo raditi jeftiniji ili znatno skuplji pošip ili nekoliko vrsta plavaca da se diversificiramo u cijeni. Ukupni kapaciteti naše vinarije su oko 120 tisuća boca po berbi. Trenutno smo na pola puta. Proizvodne kapacitete popunjavat ćemo u skladu s rezultatima na tržištu (sad prodamo između 50 i 60 tisuća boca). Na toj razini rade se i proizvodnje svake godine, uz projekciju rasta od 30–40% kako bismo za 3, 4 godine došli do punoga kapaciteta.
Ključ je uspjeha Korta Katarine što smo uspjeli napraviti sinergiju kanala distribucije i došli do krajnjih potrošača. Kod našeg vina nije ključno prvo kušanje (koje je najčešće po nečijoj preporuci), već drugo kušanje, kada kušač postaje svjestan jednake kvalitete vina. Kod nas je svaka boca iz iste berbe potpuno jednaka. Nema kompromisa s kvalitetom. Ovo su ljeto dva Švicarca u Opatiji pila naše vino za večerom i drugo jutro iznajmili auto i došli na Pelješac da kupe dva kartona vina! Naš je pošip izvrsno pozicioniran na hrvatskom tržištu, postao je pravi pojam kvalitete. Cilj nam je, u mnogo većoj konkurenciji, s plavcem napraviti što smo i s pošipom. Da plavac postane vino prvog izbora. Sam za sebe, a ne samo uz krvavi biftek, he, he…
Konzumacija stolnog i jeftinih vina jako je opala. A u otprilike 3% premium segmenta, koji je takav na svakom tržištu, gura se 80% hrvatskih vinara. To je jednostavno nemoguće. Pitanje je koliko će se nas održati u tih 3%.
Hotel
Jasno da je originalna ideja završetak cijeloga objekta vinarije i hotela. Kako se sve oduljilo, oduljilo se i to. Plan kojega se držimo jest da razvijemo vinski biznis do razine samoodrživosti, a tek ćemo onda ulagati u hotel, koji će upotpuniti doživljaj Korta Katarine. Projekti i planovi su gotovi. Vjerojatno ćemo kombinirati uređivanje velike zgrade za smještaj visoke kategorije poluprivatnog ili privatnog tipa (npr. vila za vlasnika i njegove prijatelje). Možda nećemo komercijalizirati sam smještaj, ali hoćemo sve ostale kapacitete te zgrade poput restorana i drugoga vinskog podruma, koji je već uređen. Smještajni kapaciteti zgrade nisu veliki i zbog toga je problematično sve uklopiti. Zgrada izgleda velika izvana, ali nema veliku tlocrtnu površinu. Može imati maksimalno 12 soba standarda 5 zvjezdica (minimum od 36 m2), što je teoretski neisplativo. Htjeli smo mi to ipak završiti i predati nekomu na upravljanje, ali je recesija.
Ponuda
Turistička sezona na Pelješcu traje tek nepunih pet tjedana godišnje, što odlično (i tužno) ilustrira podneblje u kojem je realiziran ovaj značajan projekt. Zoran kaže: Zato u ovom trenutku radimo osmišljene vinske ture (posjet vinariji i kušanja) namijenjene prvenstveno gostima koji dolaze s morske strane (u suradnji s agencijama i skiperima animiramo goste na jahtama i po obližnjim otocima), koji uz degustaciju i kupuju naša vina. Želimo da prostor za degustacije bude i turistički centar ugostiteljske ponude Pelješca u zimskom dijelu godine, da sudjeluju i drugi pelješki vinari, da bude mjesto događaja.
INTER DOLIA / među bačvama
Nika je mlada osoba koja u dobroj okolini s dobrim uvjetima postiže vrhunske rezultate. Otvorena je učenju i novim iskustvima, a primjenjuje tradicionalne stoljetne načine proizvodnje vina. Mi smo kao tvrtka vrlo zadovoljni Nikinim stručnim doprinosom i svime što smo dobili otkad je ona s nama. Pred njom je karijera, govori nam Zoran predstavljajući Niku Silić Maroević, Kortinu enologinju.
Tu sam gotovo od sama početka, berbe 2007, kaže Nika. Ono što me privuklo njegovanje je autohtone domaće sorte uz najbolju moguću tehnologiju i znanje. Nitko ne pokušava dobiti vina koja sliče drugima. Želimo raditi vina koja će najbolje prezentirati Hrvatsku, Dalmaciju, Pelješac, odnosno nas. To mi se svidjelo jer sam i sama zaljubljena u vino i ovaj kraj.
Sve počinje u vinogradu. U vinogradu se radi vino. Ja to volim reći ne umanjujući značenje rada u podrumu. Jedno bez drugog ne ide. Iako ne posjedujemo vinograde pošipa, uspijevamo dobiti najbolju sirovinu jer radimo otkup probranoga grožđa od jako velika broja ljudi. Za četiri vagona grožđa, mi u četiri dana napravimo i 120 malih otkupa. Velika većina standardni su dobavljači, ali svaki se put ispočetka kupuje, revidira teren. S nekim ljudima uvijek možete biti sigurni. Ponekad priroda napravi svoje, neka vremenska nepogoda, uvijek treba provjeriti i biti siguran. Proizvođačima grožđa bilo bi dovoljno da donesu zdravo grožđe traženog podrijetla i sladora, ali mi moramo gledati ima li tu dovoljno zelene mase, kad se što radilo… Otkupljuje se rano ujutro, temperatura grožđa ne smije biti iznad 16 °C i radi se u hladnjači, pa ponovno prebire na pokretnoj traci. To su osnove stvari.
Svaka je berba sve bolja i sve bolja vina dolaze. Stalno učimo i ne bojimo se pokušavati nešto novo. Usudili smo se napraviti moderan vinograd u kojem je omogućen bolji nadzor Dingača.
O podrumu i vinima
Naša tehnologija najmodernija je koja se u tom trenu mogla kupiti (hladna maceracija, kvalitetni kvasci, kvalitetne bačve).
Naš je rosé netipičan jer ga ne možete zaboraviti nakon kušanja i sigurno ćete ga nastaviti piti. On je kombinacija dviju sorata (zinfandel iz vinograda uz samu vinariju te plavca malog s Dingača i Postupa) s najboljih pozicija, pa mi rosé oduzme više vremena nego pošip. Za plavac imamo svoju sirovinu, no još ne sto posto.
U ovim (odveć) toplim godinama kiseline počnu opadati znatno prije nego što bi trebale, a šećeri su previsoki što zahtijeva drugačiji pristup vinogradu. Tehnologija je sama po sebi podigla kvalitetu svih hrvatskih vina, ali to nije dovoljno, već se podrazumijeva.
Radimo male serije i isprobavamo nove tipove vina. Dosad smo odradili tri reserve (2006, 2007. i 2008). Nastala je tako što smo odvojili ono najbolje od berbe i gledali kako će se ponašati još jednu godinu u drvu. Bili smo jako zadovoljni rezultatom, a vidjet ćemo da li će ona u budućnosti postati vezana samo uz određen položaj ili dio položaja.
Timski rad
Jesam enolog i vodim proizvodnju, ali najvažniji je timski rad i komunikacija. Čovjek nije otok. U malim tvrtkama važno je da svi znaju raditi sve i da su međusobno povezani. Bježim od novinara jer mi je neugodno da se ističem samo ja kao stvoritelj toga vina. Moje je da pazim na ono što je već u vinogradu rođeno. Znam da sam odradila dobro i da su svi zadovoljni sa mnom, ali važan je timski rad podrumara Tonija, Višnje i Maje u uredima, Iva koji vodi goste, Arsena i Tonka u vinogradima, do Zorana i Marka...
INTER POCULA / među čašama
Marko Pavlak menadžer je prodaje i marketinga Korta Katarine. Prva berba iz 2006. bila je s pošipom, plavcem i roséom. Na tržište je pošip izašao u travnju 2008. Tada sam radio za jednu francusku tvrtku, a jedan enolog konzultant šapnuo mi je da odem pogledati ovaj podrum i kad sam kušao taj pošip – to je bilo to! Znao sam da ću biti dio ove priče i, zaista, uskoro sam i postao dio tima. Te 2008. godine prodaja je išla fenomenalno. Imali smo svega 16.000 boca pošipa, 15.000–16.000 boca plavca 2006, koji je pušten na tržište u prosincu 2008. Mi smo već prodali pošip 2006, rosé je isto tako planuo, kojeg je bilo oko 3000 boca. On je bio instant-hit. Iste količine bile su i 2007, ali nismo radili rosé. Proizvodnja se popela do današnjih više od 30.000 boca plavca, isto tako i pošipa. S početnih oko 35.000 boca došli smo na gotovo 70.000 boca. Budući da radimo ozbiljan rosé, fokusiramo se na kvalitetu, a broj boca smo ograničili.
Imamo i četvrto vino – Rueben’s, koje je budućnost Korta Katarine. Želimo od njega napraviti sjajnu priču, za što treba vremena. Tu priču ne guramo s obzirom da se radi o povremenim berbama i limitiranoj seriji.
Distribucija
Od prvoga dana slogan je vinarije: Korta Katarina neće nikad praviti kompromise! Kvaliteta u svim segmentima – servisa, proizvodnje, usluge, dostave… I danas, s obzirom na recesiju, dajemo sve od sebe. Mislim da smo i dalje jako visoko rangirani u cijeloj priči. Kad govorimo u distributivnom smislu i smislu odnosa prema klijentima, mislim da je Korta Katarina jedan od rijetkih proizvođača koji je uspio održati svoju riječ i nikoga nije zakinuo ni u jednom trenutku. Mi smo samo dali povlastice onima koji se nam se pokazali pravim partnerima. Ukinuli smo globalnu distribuciju, svima sve, odlučili smo se na selekciju najboljih kupaca. Uvjeti su ostali kao i prije, samo mi to kontroliramo zajedno s partnerima. To nas čini održivim.
Naš su target krajnji korisnici i restorani, sustav HoReCa. Nemamo namjere prodavati izravno u trgovačkim lancima, pa naši klijenti imaju klauzulu kojom ni oni ne smiju. Oni mogu jedino dati nekomu drugom koji će preprodati. Na taj način štitimo cijenu, nema prodaje ispod cijene. Naši kupci mogu kupiti naše vino po jednakoj cijeni u supermarketu i vinoteci. To je jako bitno.
Stvarno najbolji restorani u Hrvatskoj uvijek će preporučiti Korta Katarinu. Naša se vina u Brazilu prodaju po stotinjak eura u maloprodaji, kao i u Skandinaviji. Imamo svoje klijente, velik broj privatnih kupaca – to je najvažnije.
Bio sam prvi put u Londonu 2010. Nakon drugog, trećeg puta osjetio sam da tamo već znaju za Korta Katarinu. Kad se počelo pisati po Decanteru, počeo sam dobivati pozive od kritičara, novinara, agenata… Kad te agent zove, to znači da te zapazio i da prati što radiš.
Degustacija u vinariji
Nismo toliko orijentirani na grupe s obzirom da je riječ o osobnom pristupu. Imamo za goste namjernike pristojnu cijenu koja im omogućava kušanje tri vina. Ozbiljnije degustacije počinju uz dulji razgled podruma i kompletnu priču s ponudom lokalnih suhih proizvoda (salame, morski plodovi). Možemo organizirati i degustacije u kojoj se može kušati ovisno o želji gosta uz riblji ili mesni meni.
Grand Cro
Jedni smo od osnivača Grand Croa (udruge devet vrhunskih hrvatskih vinarija). To je sjajna ideja za predstavljanje sebe i regije iz koje dolazimo. Svi dobivamo! Nedavno smo izlagali u Irskoj, izvrstan je bio odaziv. Vina su sjajna, reakcije su sjajne. Možda jedino nismo cjenovno kompetitivni, ali ljudi shvaćaju što radimo i moramo samo čekati svoj trenutak.
Markova završna rečenica: Priča koja će se zaokružiti u velikim brojevima tek će slijediti kao rezultat onoga što radimo, možda je i najbolji završetak ove priče. Kvaliteta i brojevi, san je svakog vinara. Živjeli.
