Da odmah razjasnimo nešto. Apsolutno podupirem pridruživanje Hrvatske Europskoj Uniji te ova ilustracija naših problema pri ulasku u EU (i u tekstovima koji slijede) nema namjeru na bilo koji način to osporiti. O spekulacijama idealista(?) o nekom mogućem posebnom statusu neovisne švicarske Hrvatske potpuno je besmisleno trošiti riječi. Toliko za početak.
A sada, drage guske i gusani, vrlo kratko o djelovanju službenih hrvatskih institucija u posljednjih dvadeset godina. Tekstovi koji slijede, iz pera stručnjaka za autorska prava i poduzetnika, reći će nam nešto više o tome što su oni sami napravili i što se moglo napraviti.
Nepobitna je pak činjenica da se u Hrvatskoj već dvadeset godina zanemaruju i (treba li uopće reći?) destimuliraju tržišni odnosi, a državni i paradržavni sustav neprestano preuzima kompetencije koje mu ne pripadaju. Rezultati su više nego očigledni. Pravi fijasko.
Nepodnošljiva lakoća brendiranja
Na ovogodišnjem Zagreb Weekend Gourmet Festivalu u travnju, ponovno smo se (kao i na Vinoviti, dvije godine prije toga) divili sjajnim rezultatima prodaje i izvoza austrijskih vinara što ih je prezentirao predsjednik Austrian Wine Marketing Boarda Willy Klinger. Ponovno smo čuli kako je ta organizacija naš uzor, ali sam onda ja (kao i na toj Vinoviti) ponovno pitao zašto ne slijedimo njihov primjer?
I tada smo konačno, nakon dvije godine iluzije, dobili odgovor (doduše, opet između redaka) da mi to jednostavno ne možemo jer politika ne dopušta nove parafiskalne namete koje bi tako postavljena organizacija zahtijevala! I konačno nam je sve postalo jasno. Dvije godine glumataju sami sebi kako su nam Austrijanci uzor, a znamo da ne možemo (ne smijemo) isto primijeniti.
No nisu svi kritični kao ja. U članku Davora Butkovića o problematici hrvatskih vina napisan je hvalospjev o projektu brendiranja hrvatskih vina Mosaica te je izrečena antologijska rečenica: Vina Mosaica suviše je složen koncept da bismo ga elaborirali na ovako malom prostoru, Davor Butković (Jutarnji list, 20. travnja) ?! Reče to Butković na duplerici na kojoj cijeli njegov tekst zauzima gotovo dvostruko manje mjesta od naslova i (ilustrativne) fotke!
Da nisam vidija, ne bi virova… Oprostite, nisam uspio shvatiti taj genijalni projekt (za koji se ne zna koliko košta, jer ne žele reći), u kojem je predstavljena podjela Hrvatske na četiri vinogradarske regije, iskorištena riječ mozaik (koji asocira na Grčku i Rim) i kojoj se ponovno suprotstavljam jasnim protuargumentom (napisanim u I&P, br. 31, ljeto 2012), koji ću ponoviti.
Svaka kampanja koja olako odbacuje važne postojeće činjenice i vrijednosti koje se mogu povezati s temom koju treba promovirati potpuno je neshvatljiva! Ne koristiti imena Nobila, Fistonicha, Brajkovića, vinara iz Gradišća te, najpoznatijeg od svih, Mikea Grgicha, enologa-pobjednika u nadmetanju američkih i francuskih vina u slavnoj degustaciji 1976. u Parizu, gorljivoga inicijatora i zagovarača ustanovljavanja podrijetla zinfandela (od hrvatskih korijena), velikoga vinara i karizmatske osobe snažne osobnosti, promašena je. A onaj tko ima smjelost odbaciti takve uzore preuzima veliku odgovornost. Stvaranje potpuno nove kampanje u svijetu potopljenu vinom, zasnovane samo na sloganu i znaku koji bi trebao zapamtiti cijeli svijet (odveć) hrabra je odluka. I za pravu implementaciju koje danas, sasvim sigurno, nema novaca. Uostalom, već potkraj ove godine vidjet ćemo tko je bio u pravu.
O prošeku i teranu, duhovito
No ležerni Hrvati ne daju se smesti, pa stvari prihvaćaju duhovito: Teran je ovom cijelom pričom dobio reklamu, neki ga iz šale nazivaju zabranjenim vinom, a interes za teranom raste, kao i za sve zabranjene stvari, rekao nam je u po šale u po zbilje jedan od djelatnika na štandu (O Vinistri, Glas Istre, 12. svibnja). Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Nakon dvadeset godina lutanja (dobro plaćenih) šetača u Ministarstvu poljoprivrede, dobro pozicioniranih aktera u brojnim državnim i paradržavnim institucijama odgovornim za današnje stanje svekolike proizvodnje ića&pića, nitko nije odgovoran.
P. s. E da, zaboravih reći da pravih gusaka koje bismo mogli eventualno izvoziti u (sada i našu) Europsku Uniju, naravno, nemamo.
