Kao da se radi o nekoj od pokrajina Toscane, pred nama se pojavljuje Dilijan, grad od kakvih 18 000 stanovnika, poznat kao lječilište i jedno od najvažnijih odmarališta u Armeniji, smješten unutar Nacionalnog parka Dilijan. Šumoviti gradić dom je brojnih armenskih umjetnika, skladatelja i filmaša, a krasi ga tradicionalna armenska arhitektura. Lokalno stanovništvo grad često naziva Armenskom Švicarskom ili Malom Švicarskom, što upućuje na to da to područje ima mnogo toga za otkriti.

Već sam u uvodnome tekstu rekao da Armenija nema tipičnih turističkih restorana, ali da ima mjesta koja bi se mogla nazvati restoranima s izvornim, baštinskim kuhanjem i tradicionalnim interijerom.

Sjedim u vlaku koji iz Bruxellesa vozi prema sjeveru Belgije i kroz prozor promatram zimski pejzaž ravničarske Flandrije. Moje je odredište Ostende, najveći grad belgijske obale Sjevernoga mora, koji je ujedno i posljednja stanica linije vlaka. Za razliku od većine suputnika - stanovnika grada koji se vraćaju kući s posla iz Bruxellesa ili bližih gradova, rijetkih turista koji će vikend provesti šetajući vjetrovitim plažama, posjećujući muzej slavnog slikara Jamesa Ensora čija su djela poznata po svojoj bizarnoj fantaziji i satiri, odnosno uživanju u ribi i morskim plodovima, ja sam u Ostende došao drugim povodom.

Ljude u Armeniji odlikuje dobrota i velikodušnost, u što smo se uvjerili mnogo puta na našem krstarenju tom zemljom. To smo posebno osjetili na prostranoj, glavnoj prehrambenoj tržnici GUM u Erevanu, gdje su prodavači bili nevjerojatno velikodušni s besplatnim uzorcima sušenog voća, kandiranih badema, lavaša, ukiseljenih krastavaca i cijelih glavica češnjaka te slanog fermentiranog sira. Iznenadilo nas je to, premda nas je vodič upozorio i dodao da to što nešto uzmemo kušati ne znači da će nas prodavači gnjaviti da nešto i kupimo.

Proteklog studenog, igrom slučaja, dva puta sam se zatekao u Dubaiju. Prvi put početkom mjeseca povodom The Best Chef Awardsa, o čemu sam pisao na ovome mjestu, a potom koncem mjeseca radi otvorenja novog aduta slavnoga švedskog chefa Björna Frantzéna - restorana FZN u kultnome dubajskom hotelu Atlantis, The Palm. Zanimljivo je da je posljednjega dana listopada, u istome hotelu, vrata otvorio i Studio Frantzén, prvi od dva restorana koje Björn Frantzén, eto, pokreće na Bliskom istoku.

Armenija je, zaključili smo slušajući našeg vodiča, zemlja superlativa. Bila je prva kršćanska nacija na svijetu, ustanovljena 301. (Gruzija ju je slijedila oko 326.), održava jedan od najstarijih jezika s kontinuiranom pisanom tradicijom koji danas govori samo njezino neveliko stanovništvo, i tvrdi da ima najstariju dosad otkrivenu vinariju – staru 6100 godina. Ukratko, proizvodnja vina u Armeniji seže duboko u prošlost i prethodi Putu svile.

Pierrea Herméa često nazivaju „Picassom slastičarstva“ i „Kraljem modernog slastičarstva“, što nije čudno jer je širom svijeta poznat po svojim jedinstvenim, profinjenim kreacijama. Bio je najmlađi chef koji je 1997. dobio titulu francuskog slastičara godine i otad je izgradio čitavo carstvo. Nakon što je 1998. u Parizu otvorio svoju prvu trgovinu s potpisom Maison Pierre Hermé, proširio je svoj domet diljem Europe, Azije i Bliskog istoka. Njegovi macaronsi, čokolade te brojni kolači, osobito „Ispahan“ ili čokoladni „Infinitely“, postavili su ga na čelo u svijetu slastičarstva i hrane uopće, a The World's 50 Best Restaurants 2016. proglasio ga je Najboljim slastičarem svijeta. Iste godine Vanity Fair ga je stavio na 4. mjesto liste 50 najutjecajnijih Francuza u svijetu.

Stojimo usred vinograda i ispred nas, kao kakvom magijom, iz jutarnje izmaglice izranja moćni Ararat s vrhuncem ukrašenim bijelim snježnim pokrivačem. Suprotno uobičajenom mišljenju, brojnim imenima proizvoda i suvenirima koji se tu i tamo mogu naći, poznati masiv planine Ararat (5137 metara) nije dio Armenije. Masiv se u potpunosti nalazi na turskome tlu. Ali plodna dolina Ararat, koja se nalazi u Armeniji, daje život većini fantastičnog voća i povrća proizvedenog u zemlj

Ove godine na Gastromasu u Istanbul stigao sam izravno iz Armenije, kasno navečer dan uoči početka dvodnevne gastro konferencije, tako da sam u svijet izlaganja na temu globalne gastronomske baštine upao bez uobičajenih nekoliko dana uživanja u gradu na Bosporu i sporog uvoda u gastronomiju Istanbula isprepletenog druženjima s kolegama i chefovima koji su za tu prigodu stigli iz cijeloga svijeta.

Svatko tko je ikada naručio kavu ili čašu vina na jednoj od terasa Piazze Matteotti u Udinama i uživao gledajući otvorenu tržnicu oko fontane iz 16. stoljeća ili slikovite zgrade s arkadama, što okružuju trg, ili u obližnjoj Osteriji Al Cappello, uz prosciutto cotto i čašu vina, promatrao prolaznike, vjerojatno je poželio živjeti u tom furlanskom gradu na sjeveroistoku Italije...